Tradicionalnu čestitku zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića prenosimo u cijelosti.

Podsjetivši na početku čestitke da u ovoj božićnoj noći Crkva naviješta anđeosku poruku: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist Gospodin", zagrebački je nadbiskup napomenuo da nas te riječi pune utjehe vode u Betlehem.

"U dubokoj tišini one daleke noći odjeknuo je glas, jasniji i sjajniji od zvijezda nebeskih. Snagu mu daje navještaj nečega potpuno novoga u ljudskoj zbilji, nečega što predstavlja prekretnicu i obnavlja čitavu povijest čovječanstva. U gradu Davidovu, u tom malenom mjestu u Palestini, rodio se Spasitelj, jedini i sveopći Spasitelj svijeta - Isus Krist", istaknuo je msgr. Bozanić. Anđelove riječi, kako je rekao Bozanić, ne naviještaju bilo kakvu radost, nego veliku radost.

Ako je svim ljudima darovano spasenje, to jest milosrdna ljubav Očeva koja je izvor slobode u srcu Božjem, sada ju svi mogu očima gledati te iskusiti u živom i osobnom zajedništvu s Bogom. Moguće ju je prepoznati u Djetetu, rođenom od Marije, dodao je. Isus Krist, jedinorođeni Sin Božji koji je "zbog nas ljudi i zbog našega spasenja sišao s neba..." veliki je slavljenik božićnog blagdana. K Njemu je usmjerena naša vjera, ljubav, molitva, naša radost i naš mir. K Njemu, k osobi Isusa Krista, a ne nekoj vjerskoj istini ili moralnim normama ponašanja, napomenuo je nadbiskup.

Po njegovim riječima, Isusovim rođenjem pravi mir ulazi u svijet i preplavljuje povijest čovječanstva. Očeva milosrdna ljubav kuca u ljudskom srcu betlehemskog Djeteta, izvoru mira. Ta ljubav poziva ljude na mir s Bogom, pomirenost s braćom i sestrama te sklad s prirodom.

Isusovim rođenjem darovan je svijetu mir, na što nas podsjeća anđeoska pjesma: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" dodao je.

"Svakom ljudskom srcu potreban je mir koji je izvor radosti. Sada čovjek konačno zna gdje ga može tražiti i pronaći - na putovima Betlehema, u susretu s Isusom, Spasiteljem. Ljudi se rađaju u različitim mjestima. No, samo Betlehem je mjesto u kojem se obnavlja svaki čovjek. U snazi Betlehema rađamo se kao nova stvorenja", istaknuo je Bozanić.

Kako se uputiti k Betlehemu na susretu s Kristom, našim pravim životom, a samim time i našim mirom, našom radosti? upitao je Bozanić dodavši: "Traži se hrabrost i odlučnost da napustimo druge putove - putove grešnosti".

"Treba napustiti putove oholog čovjeka koji odbacuje zakon koji je Bog utisnuo u ljudsko srce; putove umišljenog čovjeka koji smatra da je jedini i najviši zakon samome sebi i svom životu; putove bezumnog čovjeka koji se sebično uzdiže podcjenjujući i ugrožavajući dostojanstvo drugih ljudi, nadasve slabih i nezaštićenih", napomenuo je.

Dodao je kako samo istinskim i snažnim obraćanjem dobivamo snagu da napustimo putove smrti i vratimo se životu sinova i kćeri Božjih. Svatko od nas, ako ponizno i s povjerenjem otvori svoj duh Gospodinu, može računati na milost obraćenja, na promjenu srca i života.

"Svi, baš svi su pozvani da noćas pođu u Betlehem. I oni koji to ne znaju, ali u dubini duše traže put susreta s Bogom. Kome smije biti nedostupan navještaj i susret koji spašava život?" rekao je dodavši kako darovani nam Isus kuca na naša srca da bi nas obdario onim što dolazi odozgo, a za čim čezne ljudsko srce.

Podsjetivši kako je o Božiću 1953. blaženi Alojzije Stepinac napisao: "Onaj međutim, koji se malo udubi u misterij utjelovljenja Sina Božjega i koji samo malo shvati svu dubinu ljubavi Božje prema čovjeku, taj će na ljubav odgovoriti ljubavlju i život svoj udesiti prema načelima Evanđelja Sina Božjega. Ali, takav onda može da ide kroz život s najvećim optimizmom i apsolutnom vjerom u konačnu pobjedu dobra", Bozanić je rekao kako to od srca želi svoj braći i sestrama do kojih preko elektroničkih medija dopiru te njegove riječi.

"Bio vam svima radostan Božić!" istaknuo je na kraju božićne čestitke zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.

KAKO JE NASTALA NAJPOPULARNIJA BOŽICNA PJESMA

Povijest pjesme Tiha noc
Mladi je svecenik bio zabrinut. U roku od 24 sata trebalo je da slavi badnju sv. misu, ali nije imao glazbe. Rijeka Salzah koja je tekla blizu seoske crkve u Oberndorfu, Austrija, uzrokovala je kronicnu vlagu u zraku od cega su zardale orgulje. Bez orgulja nema ni glazbe. A što je Badnjak bez glazbe?

Otac Josef Mohr tek je nedavno stigao u ovo seoce. Navecer 23. prosinca bio je na gradskoj božicnoj predstavi. Ali umjesto da nakon toga ode kuci, popeo se na malu planinu koja gleda na grad i utopio u ljepotu i tišinu tmine. Bila je skoro ponoc prije nego što je stigao kuci. I tako u ove sitne sate 24. prosinca 1818. sjeo je da napiše novu pjesmu, koja bi se mogla svirati na gitari – barem to nije bilo slomljeno. Stille Nacht! Heilige Nacht! pisao je – Tiha noc, sveta noc. Nocna mirnoca Oberndorfa bila je još svježa u njegovu sjecanju, iza toga je mogao zamisliti Betlehem kako se kupa u mjesecini.

Sve vec spi, smo bdi Josip blag i Marija s njim, milo dijete u jaslama tim, spava u slatkome snu.

Rijeci su sad letjele. Mogao je predociti si kako se pastiri dovikuju, probudeni iz mira svog bdjenja slavom koja je brujala iz neba. Mogao je vidjeti djecje lice:

Bože moj, smiješak Tvoj kako drag je s ustašca tih, mir nama donosiš sladak i tih, svice nam radosti dan.

Ubrzo je jednostavna pjesma bila gotova. Sad je možda mogao spavati.

Sljedeceg jutra odnio je pjesmu svom orguljašu Franzu Gruberu.

– Znam da je u posljednji trenutak – mora da je rekao – ali bi li mogao uglazbiti ovu pjesmu za vecerašnju službu? Otac Mohr je bio nov u župi i malo poznat glavnom crkvenom glazbeniku. Ali tad je Gruber dobijao placu a u tom trenutku njegove drage orgulje nisu radile. Gruber se dao na posao i za nekoliko sati bio je gotov baš na vrijeme da obavi probu sa zborom prije službe. Mohr je bio tenor, Gruber bas a služba je protekla divno uz novu pjesmu – ”Tiha noc! Sveta noc!”

Štimer za orgulje konacno je stigao u Oberndorf da popravi zardale orgulje i tu je saznao za božicnu pjesmu. Prepisao ju je i, bez sumnje, pjevušio dok je radio na orguljama u obližnjim selima. Od njega su dvije obitelji putujucih narodnih pjevaca slicnih pjevacima obitelji Trapp narucili pjesmu i pjevali je na koncertima širom Europe. 1834. obitelj Strasser ju je izvela pred pruskim kraljem, koji je naredio da je svakog Badnjaka pjeva njegov katedralni zbor.

Obitelj pjevaca Rainer donijela ju je u Ameriku 1839. Sredinom stoljeca postala je popularna širom svijeta ali nitko se nije mogao sjetiti skladatelja.

Dugo je trebalo da prica o njezinoj slavi stigne do malih sela u Austriji. 1854. Franz Gruber je poslao pismo vodecim glazbenim vlastima tvrdeci da je on napisao glazbu. Otac Mohr je 1848. umro od upale pluca, ali je Gruber još uvijek imao izvorni rukopis da ga pokaže i postupno su ga priznali kao skladatelja.

Ponekad najmanje Crkve daju najveci doprinos. U ovom slucaju Bog je darovao najljepšu božicnu pjesmu svijetu iz malene zajednice, one koja se slucajno zove crkva sv. Nikole u Oberndorfu.

Dr. Ralph F. Wilson

Božicno darivanje
Darivanje je jedan od najljepših aspekata Božica. Kroz darove možemo izraziti svoju ljubav prema clanovima obitelji i prijateljima. Za mnoge od nas božicno darivanje ima dublje, religiozno znacenje. Ono može biti podsjecanje na Kristovo rodenje koje je Božji dar covjecanstvu.

Kad je Isus bio roden u Betlehemu, došla su mu tri kralja da mu odaju pocast. Sa sobom su ponijeli darove od zlata, miomirisa i mirisne smole (tamjana). Ovi su darovi imali posebno znacenje. Zlato je simbol kraljevstva, miomiris simbol njegova pojavljivanja na zemlji, i mirisna smola simbol razapinjanja.

Tri su kralja bili vrlo bogati, ali i siromašni ljudi su donosili malom Isusu što god su imali da izraze svoje poštovanje. Pastiri su donijeli plodove zemlje i male igracke koje su sami napravili.

Postoji prica o djecaku koji je bio toliko siromašan da nije imao ništa osim jednoga malog bubnja. Tolika je bila njegova želja da vidi malog Isusa da je krenuo na put praznih ruku – nosio je samo bubanj. Kad je vidio bebu Isusa i svu svjetlost i radost koja ga je okruživala, djecak je shvatio da je ipak imao dar. Mogao je svirati na bubnju. Poceo je lagano svirati, i Isus je lagano okrenuo svoju malu glavu i nasmiješio mu se. Djecakov dar, iako bez ikakve materijalne vrijednosti, dan je u duhu ljubavi.

POVIJEST BOŽICNOG DRVCA
Za kršcanske obitelji u Americi i Europi i cijelom svijetu božicno je drvce simbol božicnog vremena i betlehemskog dogadaja. Prizor triju svijeca koje gore na prozoru nadahnjuje topla sjecanja i u naše živote unosi ugodnu šumsku atmosferu.

Mnogo prije nego što je postalo dio Božica drvo je bilo simbol nade i radosti. U drevnim poganskim religijama drvo je igralo važnu ulogu. Egipcani su cuvali i obožavali zimzeleno drvece. Kad bi došao zimski solsticij (najdulja noc u godini), oni bi u svoje domove unijeli zelene palmine grane koje su simbolizirale pobjedu života nad smrcu.

Stari su Rimljani slavili zimski solsticij proslavom zvanom ”Saturnalia” u cast Saturna, boga poljodjelstva. Narod je ukrašavao drvece nakitom i svijecama. Ukrašavali su kuce zelenim grancicama, svjetlima i izmjenjivali poklone. Davali su novcice za napredak, kolacice za srecu i svjetiljke da bi nekome osvijetlili životni put.

U mnogim poganskim religijama vjerovalo se da je drvece dom bogova i duhova.

Za Vikinge sjeverne Europe zimzelen je bio podsjetnik da završava zimska tama i hladnoca i da ce se uskoro vratiti proljece. Prije mnogo stoljeca su druidi, svecenici u Velikoj Britaniji i Francuskoj, koristili zimzelen za vrijeme misterioznih rituala zimskog solsticija. Koristili su zeleniku i imelu kao simbole vjecnog života i stavljali grancice zimzelena iznad vrata da otjeraju zle duhove.

Ukrašavali su i hrastove vocem i svijecama u znak štovanja bogova žetve i svjetla.

U srednjsm su vijeku Nijemci i Skandinavci unosili zimzeleno drvece u kuce ili pred kucna vrata da ocituju svoju nadu u skoro proljece.

Nitko ne zna tocno kako je ustanovljen obicaj kicenja božicnog drvceta, ali ga obavija više legendi. Jedna legenda govori o sv. Bonifaciju, engleskom redovniku koji je organizirao kršcansku Crkvu u Francuskoj i Njemackoj. Jednoga je dana na svom putovanju naišao na skupinu pogana. Oni su se bili skupili oko velikog hrasta da bi žrtvovali dijete bogu Thoru. Svetac je zaustavio žrtvovanje i spasio djetetu život, a drvo je jednim udarcem pesnice sravnio sa zemljom. Na mjestu drveta nikla je mala jela. Svetac je rekao poganima da je tanana jela drvo života i predstavlja vjecni Kristov život.

U 16. stoljecu je tradicija božicnog drvceta najprije postala popularna u Njemackoj. Kršcani bi okiceno drvece donijeli u svoje domove. U podrucjima gdje je drvo bilo rijetko, obitelji bi gradile male drvene piramide umjesto svježih drvcadi, ukrašene zimzelenim grancicama i svijecama. Uskoro je božicno drvce postalo popularno i u drugim europskim državama.

Sredinom 19. stoljeca njemacki je princ Albert, suprug engleske kraljice Viktorije, popularizirao božicno drvce u Engleskoj. Godine 1841. kraljevski je par ukrasio prvo englesko božicno drvce u dvorcu Windsor svijecama, raznim slatkišima, vocem i kolacima.

Kako je drvce postajalo moderno, u Engleskoj su bogate obitelji koristile sve vrste ekstravagantnih predmeta kao ukrase. Charles Dickens je opisao englesko drvce koje je bilo okiceno lutkama, minijaturnim namještajem, sicušnim glazbenim instrumentima, nakitom za odjecu, igrackama i macevima, vocem i slatkišima. Božicna su se drvca iz Engleske širila u druge dijelove britanskog carstva, prije svega u Kanadu.

Komercijalno tržište božicnih drvca rodilo se 1851. kada je farmer Mark Carr iz Catskilla dotjerao u New York dvoje sanke koje su vukli volovi, pune zimzelenog drveca i to sve prodao. Uskoro su se pojavile i farme božicnih drvca. Uzgajana su drvca bila na vecoj cijeni zbog svoga simetricnog oblika.

Sredinom 20. stoljeca pocela su se pojavljivati umjetna božicna drvca. Neka su cak napravljena tako da simuliraju odredene vrste kao što su apalacanska jela ili masivni bor. Istodobno su se pocela praviti umjetna drvca koja nisu imitirala pravo drvece jer se željelo stvoriti uvijek nešto novo. Dobar primjer za to su drvca od aluminija što svjetluca srebrnastim ili obojenim svjetlom.

Bilo kakav oblik imalo, bilo prirodno ili napravljeno covjekovom rukom, bez obzira kako je ukrašeno, božicno drvce je božicno drvce! Izravno nas povezuje s prirodom od koje su prva drvca i stigla, s našim predima koji su na isti nacin uživali u njima i sa svim ljudima koji diljem svijeta danas upiru pogled u isti prizor, a povezuje nas i s buducim generacijama koje ce pomno gledati u isto cudo koje se zove božicno drvce.

--------------------------------------------------------------------------------

Izrada: