ŠIROKI BRIJEG – Bivše vlasti u bivšoj državi u širokobriješkome kraju u brojnim propagandnim istupima kao posebno zlo i opasnost za tadašnji komunistički poredak isticale su ustašku emigraciju. A od pojedinaca kao najopasnijega rado spominjale su «ustašu i krvoločnog zločinca» Ivana Barbarića Vikića. Vikić je toliko ružno opisivan, da su ga oni mlađi mogli zamišljati kao dlakavoga vukodlaka krvavih očiju, iskeženih zubi, s kandžama na rukama. E, taj «strašni» Vikić ovih se dana vratio u rodno Knešpolje kod Širokoga Brijega.
Podatak za Guinnessa – tek u 85 – oj godini prvi put postao otac prekrasne curice Katarine
Došao je u rodnu kuću kod brata Karla sa suprugom Mirandom i kćerkicom Katarinom. Karlo je uz njega jedini preživjeli od desetoro braće i sestara. Nas novinare dočekao je srdačno, s osmijehom koji je potpuno odudarao od slike koju je propaganda desetljećima stvarala kod ovdašnjega stanovništva:
– Evo, pod stare dane poželio sam doći u rodni kraj. Ustvari, dolazim drugi put, Bio sam ovdje nakratko i 1993. godine.
Ivan je načeo u 90 – tu godinu života. Rođen je još 1918. u vrijeme kada je Austro – Ugarska izdisala, a rađala se Jugoslavija. Nova država nije uzalud prozvana «tamnicom naroda», Hrvati su u njoj bili krajnje poniženi. Čim je stasao u momčića, Ivan se zaposlio se u obližnjim rudnicima boksita, gdje se kopala ruda za strane vlasnike, Amerikance i Engleze:
– Smetala mi tadašnja čvrsta srpska hegemonija, prava strahovlada, osobito brkati srpski žandari, koji su svako isticanje hrvatstva kažnjavali poniženjima, batinama, pa i zatvaranjima. Jednostavno, bila je luda hrabrost kazati da si Hrvat. A ja, mlad, zelen i nepokoran, baš sam to isticao i zato vlastima bio trn u oku. Nisam bježao od raznih sukoba sa žandarima, pa i fizičkim obračunima. Kao mladić učlanio sam se u Mačekov HSS. Nas, oko 500 članova u širokobriješkome kraju, najviše rudara, bili smo značajna politička snaga, jedina postojeća, uz onu na vlasti. Mene su s nepunih devetnaest godina izabrali za predsjednika ovdašnjega HSS. Pred sami rat, početkom 1941, morao sam nakon jednoga incidenta pobjeći sa šestoricom istomišljenika od progona ne samo policijske već i vojne vlasti. Našli smo se u Zagrebu i stjecajem okolnosti završili u Pavelićevoj tjelesnoj gardi.
Ja sam postao njezin zapovjednik i dobio čin stegovnika. Bili smo smješteni u Kulmerovu dvorcu na Medvedgradu. Pavelić je u nas imao veliko povjerenje, svuda smo ga pratili. I – tako je to trajalo sve do svibnja 1945. godine. U posljednji čas pobjegli smo pred partizanima i stigli do Balatona u Mađarskoj. Ubrzo smo opet morali bježati ispred nadolazeće Crvene armije u Austriju, u blizinu Bleiburga. Tu smo se rastali od Pavelića, koji nije dopustio da ga dalje pratimo. Otišao je svojim putom s generalom Begićem i sinom Bracom. Ostali smo u engleskom zarobljeništvu. Imao sam predosjećaj, pokazalo se opravdan, kako će nas isporučiti partizanima. Bilo je tu nekoliko stotina tisuća ustaša, domobrana, hrvatskih civila, ali i četnika, belogardejaca… Pobjegao sam u šumu. Sam, nitko mi se nije htio pridružiti. Lutao sam punu godinu dana do Italije, spavao u šumi, smrzavao se, prosio hranu od pastira i seljaka. Čak su me bili zarobili Rusi, jer sam se kretao po zoni koju su oni kontrolirali. Ustvari uhapsila me jedna Ruskinja, zapovjednica ophodnje. I njima sam nekako uspio pobjeći. Nakon toga završio sam u radnome logoru Kampo Fermo u Italiji s još blizu 3000 bjegunaca iz bivše države, najviše ustaša. Nešto mi je govorilo kako će nas isporučiti Jugoslaviji i opet bio u pravu. Da nisam pobjegao završio bih pod ledinom. Nakon silnoga potucanja stigao sam u Rim. Spasio me jedan svećenik, zvao se Draganović. Nas 2000 bjegunaca smjestili su u Vatikan, a osobno se za nas zauzeo tadašnji papa Pio XII. Jednoga dana među nas je došla jedna žena, sva obučena u bijelo. Nikada u životu nisam vidio takvu ljepoticu. Bila je to Evita Peron, žena argentinskoga predsjednika Huana Perona. Ona nam je osigurala potrebite papire i brodske karte za put u Argentinu. Pamtim datum ukrcavanja – 8. prosinca 1947. Pamtim i ime broda, zvao se «Tukuman». Taj brod potopili su Englezi prije dvadesetak godina u ratu protiv Argentine za Maldive. Put je trajao četrnaest dana. Kada smo se iskrcali u Buenos Airesu, izdvojio sam se od ostalih, jer sam se bojao kako bi me i tamo mogli uhititi i isporučiti! Potucao sam se na sve strane, na kraju stigao u Rosario, grad smješten 120 kilometara sjverno od Buenos Airesa. Tu u blizini, u San Nikolasu, radio sam razne poslove. Najprije sam prao čaše u nekome restoranu, spavao po podrumima. Naišao sam na dobre ljude, Hrvate koji su mi pomogli stati na noge i razviti posao. Stekao sam četiri trgovine i dobro zarađivao prodajući pivo i tekstil. Politika? Ma, politikom se nikada nisam bavio, a eto, na mene su objesili veliko zvono. Ja strašni ustaša – koljač? Ma, dajte! Bože sačuvaj, ja nikada nisam mrava zgazio, niti poželio zgaziti. Ovdje sam bio proglašen opasnim ustaškim koljačem, ubojicom najgore vrste. A ja za čitavi rat nisam metka opalio, nisam bio ni blizu bojišnice. Nije da sam izbjegavao prvu crtu, ali me Pavelić nije puštao od sebe. Imao je u mene silno povjerenje, pa je htio da sam uvijek u blizini. Jedina situacija kada sam imao pušku u ruci dogodila se 1943. godine. Izvjesni Muller, gradonačelnik Zagreba, postavljen na tu dužnost od Nijemaca, htio nas je istjerati iz Kulmerova dvorca. Valjda su tamo namjeravali smjestiti njemačke časnike, što li. Malo je nedostajalo da zapucamo jedni na druge. Ipak, završilo je mirno, jer je Muller podvio rep i pobjegao.
Tata s 85 ljeta!
1985. Vikić je oženio lijepu Argentinku Mirandu. Vjenčali su se 1985. godine, ali sve do 2002. nisu imali djece. Tada, kada je Vikić već imao 85 godina, rodila se Katarina:
– Jeste li kada vidjeli starijega tatu od mene, pita Vikić dok se igra s Katarinom, crnokosom djevojčicom koja je za vrijeme naučila puno hrvatskih riječi. Kaže kako mora naučiti sve.
Hm… Ne samo da ne poznajemo starijega tatu, nego nikada nismo sreli simpatičniju curicu od Katarine. Mala jako voli roditelje. Voli i nove prijateljice iz susjedstva u Knešpolju, voli lutke, zna gimnasticirati na način da nazočnima zaustavi dah. Osobito voli Međugorje, gdje su je roditelji nekoliko puta vodili i ne rastaje se od sličica Gospe Međugorske.
Nisam osvetoljubiv
-Uvijek sam i mislio i govorio kako je najveći grijeh ubiti čovjeka, ili mu nanijeti neko zlo. A, eto oko moga imena stvoren je ovdje pravi mit o zločinima koje sam navodno učinio. Dok sam bio u Pavelićevoj gardi, komunisti su ubacili svoje ljude među nas. Sjećam se nekoga Sikirice, rodom iz okolice Sinja, koji je bio pod mojim zapovjedništvom. Raskrinkali smo ga kao komunističkoga agenta koji je došao ubiti Pavelića i oteli mu skriveno oružje. Jedina kazna koja ga je snašla bila je da ga potjeramo. Doduše, bilo je pojedinaca među mojim vojnicima koji bi ga i ubili, ali ja nisam dao. Nikada nisam bio osvetoljubiv, iako su dva moja brata stradala na Križnome putu.
Prijatelj sa svima
– U Argentini imam status poznatoga dobrotvora. Kada sam god mogao pomagao sam stare, nemoćne i siromašne. Sve argentinske novine, uključujući i glavni list «Clarin» pisale su mnogo puta o meni kao dobrotvoru, nitko kao o nekakvome zločincu. Nažalost, nisam donio te novine ovdje da vam ih pokažem. Bude li sreće da opet dođem u Hercegovinu, ponijet ću ih. «Dolje» sam stekao prijatelje svih nacija. Najviše je Hrvata, ali ima i Argentinaca, pa i Srba. Meni su svi ljudi jednako dragi, ne dijelim ih po vjeri, naciji ili boji kože.
Bio na sahrani Huana i Evite Peron
– Teško je opisati koliko su Argentinci voljeli svoga predsjednika Huana Perona i njegovu ženu Evitu. I ja sam ih volio. Bio sam na sahrani oboma kada su umrli. To je bila nezaboravna i golema narodna žalost, a sve, baš sve žene koje su došle na sahranu obukle su crninu, sjeća se Vikić..
I Hrvat i Argentinac
– U Argentini sam stekao lijep imetak. Imam šest kuća, iznajmljujem ih. Imam i mirovinu, koja nije prevelika, nešto preko 200 dolara. Osjećam se kao Hrvat, ali kao Argentinac. Argentina je nogometna sila. Navijam za River Plate, pa je red da kao takav ne volim baš suparničku Boca Juniors. Poslije Božića vratit ću se tamo. Hrvati u Argentini cijenjeni su i većinom dobrostojeći. Radišni su, međusobno jako povezani i rado pomažu jedni drugima.
Bio na Medvedgradu
– Postoje filmski zapisi i fotografije iz vremena kada sam bio u Pavelićevoj tjelesnoj straži u Kulmerovu dvorcu. Volio bih doći do njih, ali ne znam kako. Kada sam dolazio 1993. godine, otišao sam tamo. U susjedstvu sam pronašao preživjele poznanike. Išao bih opet, ali me snaga izdaje, noge pogotovo, iako ne znam ima li još tko od poznanika živ, kaže Vikić..
Udba uvijek i svuda
– Svemoćna Udba i u Argentinu je pokušavala pružiti svoje pipke. Njezini ljudi slani su iz Jugoslavije, nastojali se uvući u redove emigracije i «opipati joj bilo». Mi, niti smo bili organizirani u nekakve terorističke ćelije, niti smo kome željeli zlo. Ipak, agenti su na sve načine lobirali kod argentinskih vlasti da nas se kao okorjele ratne zločince isporuči u Jugoslaviju. Nisu imali nikakvoga uspjeha, jer Argentinci su prepoznali kako je sva jugopropaganda obična laž bez ikakvih temelja.
Susreti s Pavelićem
– Poslije rata Vikić je uspostavio vezu s Pavelićem:
– Bili su to prijateljski susreti, nipošto politički ili teroristički, kaže Vikić.
Posljednji susret bio je u Madridu, neposredno pred poglavnikovu smrt od posljedica atentata. S rodbinom je imao malo kontakta. Jedini susret s bratom Karlom zbio se tajno 1987. godine, kada se našli u Trstu.
Mislio kako sebi kopa raku
– Bijeg i Bog puno puta su me spasili od smrti. Jednom sam bio siguran kako joj neću izmaknuti. U ruskome zarobljeništvu jednom su nas četvoricu trojicu Hrvata natjerali kopati grobove, držeći puške uperene u nas. Kada smo završili posao, očekivali smo strijeljanje, ali su grobovi bili namijenjeni poginulim ruskim vojnicima. Uh, poslije toga osjećao sam se kao da sam se ponovno rođio. .
Pad u ljubavno gnijezdo
– Životnu pripovijest Vikić je pričao sa sjetom, gorčinom, ali i s ponekim zrncem humora. Glavinjajući kroz gudure Tirola, jednom je ušao u pastirsku kolibu, popeo se na tavan i onako umoran utonuo u san. Probudio ga je razgovor mladića i djevojke, koji su ušli u kolibu. Žalili su se na svoju sudbinu i činjenicu da su njihovi roditelji bili protiv toga da se ožene. Nakon što su večerali, legli su u postelju. Upravo kada su počeli voditi ljubav, trule daske na tavanu popustile su pod Vikićevom težinom. Stropoštao se pravo na njih:
– Ne znam tko je od nas troje bio više prepadnut, ali ja sam se prvi snašao i pobjegao u noć.
Autor: M. Kn.
Datum. 05.12.07.