Home Glazba Kalember: Jedan od elemenata uspjeha je uvijek biti svoj
Kalember: Jedan od elemenata uspjeha je uvijek biti svoj

Kalember: Jedan od elemenata uspjeha je uvijek biti svoj

0
0
Mostar – O Ana, tugo mojih dana” – čuje se negdje u pozadini dok razgovaramo s Vladom Kalemberom o Srebrnim krilima i koncertu u Mostaru 2. travnja. Iako je od “Ane” i drugih hitova prošlo mnogo godina, a od samih Krila službeno 40, vječni mladići pop-rock scene i dalje neumorno rade, što za Večernji list potvrđuje i Kalember.
Sastav je 1978. godine osnovao Vlado Kalember. To je ona prva rečenica kada se priča o povijesti Srebrnih krila. U međuvremenu imali ste uspjeha i u solo karijeri. Vlado, u čemu je tajna da 40 godina trajete kao glazbenik, praktički vječni mladić hrvatske estrade? – Pa kako je inače kod svih, a ne samo kod nas, sastav je osnovan i nekoliko godina prije tog službenog osnivanja. A da vam objasnim u čemu je fora, poslužit ću se stihovima Daleke obale: “Snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali”. To mi je, gledano iz današnje perspektive, super! Čak mi se čini da smo možda i prebrzo uspjeli. U tadašnjem Jugotonu, da bismo prošli, trebalo nam je neko vrijeme, ali kod publike dovoljna je bila samo jedna pjesma. Ove godine nam je točno 40 godina od prve ploče. Ja sam napustio grupu ili, kako smo tada razmišljali, napravili smo stanku nakon 9 godina jer nam se činilo da smo već pomalo dosadili. Naravno, iako sam ja u solo karijeri imao odlične uspjehe, nadao sam se da će ta stanka Krila potrajati puno kraće. U tih 9 godina odsvirali smo nevjerojatan broj koncerata u najvećim mogućim prostorima na gotovo svim kontinentima, u jako velikom broju zemalja. Posljednja turneja koja je bila 1987. bila je ona u Južnoj Americi i trajala je oko dva mjeseca. Poslije je uslijedila velika promjena u glazbenim stilovima, koja je i u cijelom svijetu trajala do prije nekoliko godina, pa smo smatrali da bi naš pop rock bio vrlo demode. Onda smo s ponovnim okupljanjem malo pričekali. I evo, sada smo opet tu. Od “Ane” koju svi volimo, “Julije i Romea”, “Doline našeg sna” pa do danas kada meni, primjerice, u autu svira prošlogodišnja “Srest ćemo se opet” – o glazbenom fenomenu Kalembera i Srebrnih krila možemo reći da je bezvremenski.   Kako doživljavate to i da neki novi klinci uživaju u vašim starim, ali i novim pjesmama? – Unatrag nekoliko godina u cijelom se svijetu vratio pop stil na velika vrata, a tu smo, kako bismo rekli, “doma”. Kako nam je, nažalost, klavijaturist umro prije 18 godina, (Bože, kako vrijeme leti), pridružio nam se Fedor Boić (prije je svirao u Prljavom kazalištu) pa smo se tako kompletirali Slavko Pintarić Pišta, Davor Jelavić i ja. Mi sebe nismo nikada doživljavali kao nekakav fenomen. Mi smo samo “dečki” iz Zagreba koji uživaju u tome što rade i nakon toliko godina pokušavaju zadržati svoj komadić neba, a ako uz to uspijemo i nekoga zabaviti, super. Fenomen su neke pjesme koje uspiju položiti test vremena pa se i danas rado slušaju i drago mi je što su dobre i nekim novim generacijama.   Nastupili ste na Euroviziji 1984., onda su vaša Srebrna krila osvojila 6. mjesto 1988. Kada podvučete crtu između tih vremena i ovih dana, što se, po vama, najviše promijenilo kada je glazba u pitanju? Slažete li se s onom ustaljenom kako je nekada bilo bolje?   – Tako je. Ja sam 1984. godine nastupio na Eurosongu u duetu s Izoldom Barudžijom bez Krila i nisam zadovoljan tadašnjim plasmanom. Onda sam 1988. bio izvan benda , a Krila su bila jako dobra, šesta. Znate, teško je živjeti u idealnom vremenu. Nekada su se ploče jako dobro prodavale, pa se moglo od njih i lijepo živjeti. Tada su koncerti bili gotovo u pravilu u minusu.

Iskreno, ne mislim da je ova naša starija generacija bolja od mlade

Danas prodaja CD-ova gotovo ne postoji, ali na koncertima je dobra situacija. Glazbeni kritičari često strahuju oko toga da bi, kada dođe do smjene generacija, glazbena scena ne samo Hrvatske nego i okruženja mogla drastično oslabjeti. Valjda se zato i ne dopušta da “vječni mladići” odu sa scene. Moramo li strahovati za budućnost glazbe i u Hrvatskoj i u BiH i u ostatku okruženja? – Iskreno, ne mislim da je ova naša starija generacija bolja od mlade. Ima zaista kod mladih sjajnih pjevača, svirača i autora. Možda se danas brže dolazi do nosača zvuka, studija za snimanja, ali i kod njih će vrijeme pokazati tko će opstati, a tko mijenjati profesiju. Mi smo imali veliku sreću pa smo živjeli u vremenu velikih uspona diskografije, ne samo kod nas nego i u svijetu, pa ćemo ostati u analima da smo ostvarili milijunske tiraže ploča i kazeta. Mislim da se to, nažalost, više nikada neće ponoviti. Bez lažne skromnosti, ne mislim da bi svijet bio drugačiji da nije bilo Srebrnih krila i mene, ali drago nam je da smo dali doprinos jednom vremenu, a evo, još taj doprinos dajemo i trajemo.   Tko vas od svjetskih glazbenika inspirira, bilo onih iz prošlosti ili onih koji i danas traju? I kako je krenula ta vaša ljubav prema glazbi? – Ja sam se za glazbu zainteresirao u ranoj mladosti jer smo u njoj vidjeli kako tamo negdje na zapadu sviraju, žive, kako razmišljaju… i shvatili da su bolji u svemu i odmah prihvatili taj stil. Do besvijesti sam tada slušao grupe Led Zeppelin i Deep Purple. To je za mene tada bio novi svemir. Onda sam od 15. godine krenuo u glazbenu školu, tako da je i klasična glazba moja ogromna ljubav. U autu, kada se vozim na duljim relacijama, slušam najčešće klasiku. Kada sam se odlučio profesionalno baviti zabavnom glazbom, nisam se ugledavao ni na koga. Znao sam jako davno da je jedan od elemenata uspjeha biti svoj jer i najbolja kopija na svijetu samo je kopija .   U Mostaru ste sa Srebrnim krilima 2. travnja, dan nakon Uskrsa. Praktički, uvodite Hercegovinu u koncertnu sezonu. Stoga, što pripremate za svoje obožavatelje? Odavno vas nije bilo… – Jako nam je drago što sviramo u Mostaru jer da nije tako, ne bismo ni dolazili. A i kao Srebrna krila nismo bili jako, jako dugo . Ja sam posljednih godina bio više puta u Mostaru, ali nisam puno nastupao. U program smo uvrstili ponajviše one stare pjesme i neke najpoznatije iz vremena kada sam nastupao kao solo pjevač. Znamo i po sebi, kada odemo na nekakav koncert, najviše volimo slušati one najuspješnije pjesme tog izvođača, pa se tako i mi ponašamo. Nove pjesme pokušamo plasirati preko radija i televizije, pa ako ih ljudi dobro prihvate, onda ih uvrstimo u koncertni program. Moram istaknuti da smo mi od početka imali sreću jer smo, uz veliki uspjeh u cijeloj bivšoj državi, imali i uspjeh u okruženju, u Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, svim zemljama tadašnjeg SSSR-a. Mađari i Rumunji, s čijim jezikom nemamo nikakve sličnosti, nevjerojatno je koliko nas slušaju i za to rado kod njih nastupamo. Odmah nakon Mostara krećemo u Austriju, gdje će nas slušati gradišćanski Hrvati koji su tamo više od 500 godina. Kada kažemo da nas odavno nije bilo, nastojimo ne svirati češće ni u jednom mjestu da ne dosadimo, ali kada je u pitanju privatni posjet gradu i prijateljima, kao što je ponekad kada je Večernjakov pečat, rado dolazimo u Mostar.   Za kraj, postoje li neki planovi za budućnost ili vječni mladići ipak idu dan po dan neopterećeni brojkama i drugim ovozemaljskim ograničenjima, primjerice, nekim planovima? – U pravu ste (smijeh). Zaista više ne pravimo nikakve dugoročne ni grandiozne planove, nego ovako, dan po dan, koncert po koncert. Sada nekako baš opušteni uživamo u svakom nastupu bez obzira je li u publici 50 ljudi ili 50 tisuća ljudi. Nevjerojatno je dobro kada u ranijoj mladosti ostvarite sve ono o čemu ste maštali, a onda nakon toga smireno uživate u svakom novom danu, svakom novom nastupu, bez tenzije da još nešto užasno važno morate dosegnuti ili napraviti. Mi se nadamo da ćemo svirati dok nas služi zdravlje ili dok nas ne bude ružno vidjeti na pozornici.• Pročitajte više na: https://www.vecernji.ba/showbiz/jedan-od-elemenata-uspjeha-je-uvijek-biti-svoj-1233927 – www.vecernji.ba   VRELO: VEČERNJI LIST MOSTAR