Hrsvijet.net – U susjednoj BiH, gdje naši sunarodnjaci svakim danom sve više klize prema nestanku, predizborno je razdoblje. Tamošnje političke stranke se na različite načine pokušavaju dodvoriti biračima. Promatrajući predizborne procese ponovo se potvrđuje činjenica kako u Bosni i Hercegovini, jedno pored drugog, žive tri zasebna društva.

Međutim, pažljivije analizirajući tu realnost dolazimo do gorke spoznaje kako dva društva (bošnjačko i srpsko) imaju jasno definirane nacionalne strategije, dok se unutar trećeg društva (hrvatskog) sva strategija svela na bespoštednu borbu za vlast, odnosno goli opstanak političkih stranaka i njihovih lidera.

Dok se samozvani lideri hrvatskog naroda u BiH narcisoidno i prepotentno prepucavaju, politički predstavnici druga dva naroda bave se temama koje će dugoročno odrediti sudbinu BiH, hrvatskog naroda u njoj, ali i šire.

Milorad Dodik i društvo, uz svesrdnu potporu Beograda i Moskve, na sve moguće načine pokušavaju budućnost Republike Srpske vezati za sudbinu Kosova. S druge, pak, strane, Haris Silajdžić i bošnjačko političko vodstvo, uz znatnu potporu domaćih i međunarodnih islamskih krugova, kao i Republike Turske, na sve načine pokušavaju „dignuti na noge" Sandžak, te tako dodatno priprijetiti Beogradu da odustane od potpore Dodiku.

Medijski natpisi o ustavnim promjenama, opskrbi plinom, razvoju medija, cestogradnji, i mnogim drugim pitanjima također pokazuju da bošnjački i srpski lideri imaju jasno definirane nacionalne strategije za čitavo ovo stoljeće.

I saveznike naravno!

Možda griješim, ali analizirajući aktivnosti političkih i
intelektualnih elita hrvatskog naroda stekao sam dojam kako nacionalna
strategije hrvatskog naroda uopće ne postoji.

Kako u Republici Hrvatskoj, tako i među Hrvatima u BiH.

Stanje hrvatskog naroda u BiH je posebno alarmantno.

U prilog toj tezi ide ogromna većina javno objavljenih informacija koje
govore o aktivnostima tamošnjih političkih prvaka hrvatskog naroda.

Bespoštedna utrka za potporom Jadranke Kosor, Milorada Dodika, Harisa
Silajdžića, ili određenih veleposlanika, postale su glavne strateške
odrednice većine tamošnjih političara.

Ostatak energije i skromnog znanja uglavnom se troši na međusobna
unutarhrvatska sukobljavanja i razračunavanja, poput ogorčene borbe za
vlast u Širokom Brijegu, prevlasti u oblasti telefonije, odabira između
dvoje anonimusa na čelu marginalnog HSS-a-NHI, ili neke od bezbrojnih
pravaških opcija, koje po svemu sudeći neće niti prijeći izborni prag.

Moje skromno životno iskustvo, ali i poznavanje tamošnjih prilika,
kazuje mi da je po hrvatski narod u BiH sasvim nebitno tko je to na
vlasti u Tomislavgradu, Širokom Brijegu ili Ljubuškom, kao i to tko će
biti na čelu neke minorne političke stranke, koja broji nekoliko stotina
članova, uglavnom okupljenih na obiteljskoj i usko interesnoj
povezanosti.

Jednako kao što je za hrvatske nacionalne interese nebitno koja je
politička opcija na vlasti u Imotskom, Zagvozdu, Šestanovcu ili Trilju.

Stoga me ova ukupna situacija vezana za hrvatski narod u BiH sve više brine.

Promatrajući desetljećima tamošnje političke prilike stekao sam dojam
kako „nevidljiva ruka" sustavno pokušava hrvatski narod u BiH držati
međusobno podijeljenim i zavađenim.

O pokušajima podjela i stvaranja netrpeljivosti između hercegovačkih i
bosanskih Hrvata ne treba trošiti riječi. Ne treba trošiti riječi ni o
Sanaderovom projektu stvaranja dva HDZ-a, kao niti o sukobima različitih
interesnih skupina koje se međusobno tuku oko nadzora nad onim
gospodarskim subjektima koji još uvijek nisu uništeni ili prodati
bošnjačkim i inozemnim kompanijama.

Međutim, nad jednom se situacijom svakako moramo zamisliti.

Sudeći po medijskim natpisima, Republika Srpska se nalazi u sferi
definiranja izgradnje strateških cestovnih komunikacija. Dvije su
ključne točke toga plana. Prva je otvaranje prema Srbiji i svijetu, što
je izgradnjom brze ceste između Banja Luke i Gradiške skoro okončano.
Druga je otvaranje prema moru, što potvrđuju i srpske najave o gradnji
auto ceste Banja Luka -Kupres–Split, za što naravno treba partnere s
hrvatske strane.

Hrvatski politički predstavnici, zajedno sa strukom, morali bi ovoj
inicijativi preći na odgovoran i ozbiljan način, prosuditi sve elemente,
te prihvatiti ili odbiti jedan ovakav prijedlog.

Međutim, ova inicijativa nikako se ne može okarakterizirati
zabrinjavajućom, kakvom se čini ona koja dolazi iz Sarajeva. Ono što
hrvatske predstavnike u Mostaru i Zagrebu treba zabrinuti su bošnjačke
inicijative o prometnoj izolaciji Hercegovine, o kojima će narednih dana
raspravljati i Vlada FBiH.

Pokušaj Vlade Federacije BiH da iz nacrta prostorne osnove prostornog
plana Federacije BiH za razdoblje od 2008. do 2028. godine izbriše
lokaciju trase buduće autoceste kroz veći dio Hercegovine u prvom se
redu čini kao pokušaj prometne izolacije Hercegovine.

Međutim, kad se poslože i ostale raspoložive informacije čitava stvar
postaje puno složenijom i opasnijom. Još u sklopu pregovora o
Owen-Stoltenbergovom planu, vođenih u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba,
koncem 1993. godine, Haris Silajdžić je otvoreno zahtijevao bošnjački
koridor između istočnog Mostara i Neuma, najavljujući još tada gradnju
luke.

Ti apetiti u kasnijoj su fazi dodatno porasli, a ogledavali su se u
bošnjačkim nastojanjima za izgradnjom brze ceste između istočnog Mostara
i Neuma, da bi u posljednjoj fazi bili pretočeni u otvorenu
inicijativu o gradnji jednog kraka auto ceste prema Neumu.

Međutim, domaće i međunarodne okolnosti trenutačno su takve kakve jesu,
pa bošnjačko političko vodstvo želi težište staviti na međusobno
povezivanje Zenice, Sarajeva i Tuzle, a pitanje izgradnje kraka prema
Neumu ostaviti za neka bolja vremena.

Analitičari smatraju da se upravo zbog ovih razloga posljednjih nekoliko
godina javljaju razni sarajevski „ekolozi" i „zaštitari povijesne
baštine", koji pod izlikom zaštite flore i faune Prenja, Veleža, Čabulje
i Čvrsnice, te povijesnih jezgri Blagaja i Počitelja, otvoreno
pokušavaju onemogućiti izgradnju auto-ceste prema Pločama.

Nemali broj analitičara, također, smatra kako je ova bošnjačka
inicijativa usko povezana i sa budućim rastom turskog utjecaja u ovom
području, u kojem, kao i u faktoru vremena, vide temeljnog saveznika u
procesu realiziranja svojih zacrtanih nacionalnih ciljeva.

Ovako posložen slijed informacija vodi nas prema zaključku da će se i
Republika Hrvatska, vrlo skoro, naći na udaru puno goreg „slijeda
događaja" od onog vezanog za slovensko-hrvatsku granicu u Piranskom
zaljevu

Silajdžićeva nastojanja u izgradnji auto-ceste prema Neumu, kao i ona o
izgradnji tamošnje luke, dio su puno šireg plana koji bi u konačnici
trebao rezultirati zahtjevom službenog Sarajeva sličnog onom iz
Ljubljane.

Treba li naglašavati da bi to u konačnici dovelo do potpunog fizičkog
odsijecanja dijela hrvatskog teritorija od ostatka zemlje. I to, gle
čuda, riječ je o prostoru nekadašnje Dubrovačke republike, zbog koga smo
i u bliskoj prošlosti morali ratovati.

Određeni pokazatelji kazuju kako su posljednjih nekoliko godina
različite međunarodne agencije za trgovinu nekretninama dobar dio svoje
energije

uperile u proces kupnje zemljišta na uskom priobalnom pojasu između Neuma i Prevlake.

Jesu li, ili nisu, ovi naizgled nepovezivi procesi sastavni dijelovi jednog te istog plana teško je za sada kazati.

Međutim, očito je da je riječ o strategijskim procesima koji bi u skoroj
budućnosti mogli u potpunosti uzdrmati opstojnost hrvatskog naroda u
BiH, ali i stabilnost kao i teritorijalnu cjelovitost Republike
Hrvatske.

„Pet je do dvanaest"!

Vrijeme je da hrvatski politički predstavnici počnu tražiti kvalitetne
izlaze iz ove situacije, a prestanu se baviti pitanjima poput onog tko
je na vlasti u Širokom Brijegu, Zagvozdu, Trilju ili Šestanovcu, kao i
hvalisati se materijalnom potporom folklornim društvima Hrvata u BiH.

Ozbiljni procesi zahtijevaju odgovorne i ozbiljne ljude!

Ilija Zovko www.hrsvijet.net