Nakon pada Vukovara 1991. velik broj zarobljenih civila i vojnika iz grada i okolice svoju su kalvariju nastavili u logorima diljem Srbije. Za te ratne zločine još uvijek ne postoji niti jedna presuda.
Teško je dati točan broj civila i vojnika koji su mjesecima bili zatočeni, mučeni, silovani i ubijani u 30-ak logora širom Srbije. Na popisima Međunarodnog Crvenog križa nalazi se oko pet tisuća imena, dok predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991. Zoran Šangut raspolaže s podatkom koji govori da je više od 7 tisuća muškaraca, žena i djece prošlo kroz te logore. Gotovo 500 Vukovaraca još uvijek se smatra nestalima, a velik dio njih završio je upravo na području Srbije gdje im se izgubio svaki trag. Za pet najvećih logora, Stajićevo, Begejce, Sremsku Mitrovicu, Niš i VIZ Beograd, udruga je u svibnju 2008. podnijela kaznenu prijavu za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima srbijanskom glavnom tužitelju za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću obogaćenu iskazima logoraša. Iskaze posjeduje i Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku koje je pokrenulo istragu i istražne radnje.
No, budući da je prema Zakonu o državnom odvjetništvu istraga tajna, iz
osječkog Županijskog državnog odvjetništva nisu mogli ništa reći o
trenutnom stanju predmeta. S druge strane, istraga u Srbiji nije daleko
odmakla. „Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije još nikoga nije
procesuiralo, još nikoga nije privelo, protiv nikoga nije dignuta
optužnica.", govori Šangut i ističe da su logori predstavljali dobro
planiran i organiziran ratni zločin od strane Srbije o čemu govori i
činjenica da su se stražari međusobno oslovljavali isključivo nadimcima.
„Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije od nas logoraša, odnosno od
hrvatskog državnog odvjetništva traži da kažemo ime i prezime stražara
kako bi ih mogli procesuirati jer ostale institucije, uključujući i
današnju vojsku Republike Srbije, negiraju postojanje logora. Velik broj
zapovjednika i stražara, koji su tada bili u tim logorima, vjerojatno
su i danas oficiri vojske Republike Srbije i vjerojatno zbog toga ne
žele dati podatke o imenima i prezimenima kako zapovjednika tih logora
tako i onih stražara koji su neposredno vršili ratne zločine.", ističe
Šangut.
Do pakla i nazad u devet mjeseci
O premlaćivanju i zlostavljanju logoraša
već je mnogo toga rečeno. Ispričane su brojne priče o neljudskim
uvjetima, svakodnevnoj fizičkoj i psihičkoj torturi i preživljavanju na
jednoj kriški kruha i šalici čaja dnevno, o lijekovima o kojima se moglo
samo maštati. Sve je to na vlastitoj koži iskusio danas 53-godišnji
Ilija Ačkar koji je u rujnu 1991. iz Zagreba krenuo u smjeru Vukovara i u
obrani grada sudjelovao do posljednjeg dana. Zarobljen je 20. studenog i
autobusom otpremljen u logor Stajićevo, u bivšu stočnu farmu nedaleko
od Zrenjanina. „Unutra su nas nabili, morali smo čučat' s glavama dolje i
rukama na leđima. Toliko smo se nabijali jedan na drugog da sam imao
osjećaj da je na jedan kvadratni metar stalo deset ljudi i više. Zašto
smo se zbijali? Zato da mu manje ostaviš prostora da te odozgo može
tući." Ačkar je više od devet mjeseci proveo u šest logora na području
Srbije, sve do posljednje razmjene zarobljenika 14. kolovoza 1992.
godine. Kaže da su premlaćivanja bila svakodnevna. Prije ili kasnije bi
svatko došao na red tako da je teško naći logoraša koji je na koncu
izašao bar bez slomljenog rebra. Nakon takvog tretmana zatočenici su
potpisivali ono što bi im dali da potpišu. Na temelju jednog od takvih
dokumenata Srbija danas progoni neke od bivših logoraša poput
vukovarskog branitelja Tihomira Purde.
Tko je vršio
zlostavljanja i premlaćivanja? Ačkar kaže da su to isključivo bili
vojnici i oficiri JNA srednjih godina i dobro obučeni upravo za
ispitivanja. Iako su se zatvorski čuvari oslovljavali nadimcima, dosta
je imena isplivalo, onih imena čiji progon logoraši traže, ali još
uvijek uzalud. Primjerice, bivši logoraš Petar Lovrić posjeduje potvrdu o
predmetima koji su mu oduzeti prilikom ulaska u logor. Na potvrdi koja
govori o oduzetom novcu, o nekoliko oduzetih lančića, narukvica,
naušnica i jednoj zubnoj navlaci stoji potpis dotičnog majora Zorana
Ranđelovića. Kada je Lovrić zatražio povrat oduzetih predmeta iz
Saveznog ministarstva obrane Savezne Republike Jugoslavije 2002. godine
odgovoreno mu je da je obavljen razgovor s majorom Ranđelovićem kako bi
se ustanovila vjerodostojnost Lovrićevih navoda. No, spomenuti
Ranđelović je izjavio da mu ništa o oduzetom novcu i drugim predmetima
nije poznato te da potpis na potvrdi nije njegov, već da je krivotvoren.
Lovrić lančiće i zubnu navlaku nikada nije vidio, ali ni Ranđelović
optužnicu za ratni zločin. Ačkar ističe da je ovo samo jedan od brojnih
primjera koji pokazuju na koji se način Srbija opire progonu ratnih
zločina iz svog dvorišta.
DEUTSCHE WELLE