Antun Vrdoljak: Moj će film biti porazan za zločinca Tita
 |
| Antun Vrdoljak, oči u oči sa ‘zločincem’ |
Iznimno uspješni filmski redatelj Antun Vrdoljak, desna ruka dr. Franje Tuđmana u vrijeme stvaranja hrvatske neovisnosti i ravnatelj Hrvatske televizije, trenutno dovršava dokumentarni film o Josipu Brozu Titu, a u svojoj biografskoj knjizi bivši ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac spomenuo ga je u jednom vrlo neobičnom kontekstu sa samog početka srpske pobune i agresije na Republiku Hrvatsku.
Boljkovac u svojoj knjizi, naime, navodi kako je Vrdoljak u jesen
1990. godine, nakon završetka europskog atletskog prvenstva u Splitu,
gdje je bio predsjednik organizacijskog odbora, sugerirao predsjedniku
Tuđmanu da dvije tisuće policajaca koji su osiguravali spomenuto
prvenstvo na povratku u Zagreb zauzmu Knin, što je Tuđman, piše
Boljkovac, i prihvatio, ali je Perica Jurič, tadašnji
šef policije, to odbio izvršiti. U kraćem telefonskom, neautoriziranom
razgovoru s Vrdoljakom, htjeli smo provjeriti te navode.
Fenomen demencije
To je kaže Vrdoljak najobičnija budalaština i laž.
Takvo što nije mi padalo na pamet. I zamislite situaciju da bi Perica
Jurič odbio izvršiti Tuđmanovu zapovijed. Istina je jedino da sam se
sam nakon prvenstva vratio svojim autom preko Knina u Zagreb. Mislio
sam, pa ako baš hoće, neka me hapse. U drugu sam ruku računao kako se
neće na to odlučiti, ja sam ipak bio potpredsjednik Republike. I
zaista, nitko mi nije rekao ni “be”.
Otkuda onda ovakva Boljkovčeva priča i čemu ona
služi? Trebalo bi svakako u pomoć pozvati psihologiju i vidjeti stvarnu
ulogu Josipa Boljkovca u Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom
ratu. Mislim da se radi o fenomenu demencije. Ljudi po stare dane pamte
događaje iz daleke prošlosti, a ne sjećaju se onoga što se dogodilo
jučer.
Na ovaj način optužujući Tuđmana, Šuška, Rojsa, Vukojevića,
mene i cijelu hrvatsku politiku iz onog doba, on u stvari pokušava
sakriti sve ono što se događalo 1945. godine, kad je zajedno sa svojim
udbašima ubijao ljude po Banovini. Pa on je svojom rukom ubio hicem u
glavu petnaest seljaka u hrvatskom selu Gore, nakon što ih je namamio i
obećao im slobodu. U svim pristojnim državama njemu bi se sudilo kao
zločincu, a evo on drži predavanja.
U tranzicijskim zemljama ovakvi ljudi se ne mogu ni
pojaviti u javnosti, a u nas pišu knjige. Na Plitvicama je nakon
krvavog Uskrsa otvorio prolaz za stotinjak terorista da se izvuku prema
Korenici. Pustio je Arkana i Hadžića
i još im darovao pištolj. S Petrom Gračaninom, saveznim sekretarom
SUP-a, razgovarao je dan i noć. Po mnogim mišljenjima, ta se
blagonaklonost prema teroristima nastavlja i danas, dok se u isto
vrijeme drakonski kažnjavaju branitelji optuženi za ratne zločine?
Pa da, evo imate presudu Milanu Španoviću.
Osuđen je, a praktički oslobođen. Bolje bi bilo da i nije proglašen
krivim, ovako je sve potpuno apsurdno. Rečeno je u obrazloženju presude
kako nije bilo materijalnih dokaza, a svjedocima se odjednom ne
vjeruje. To da se svjedocima ne mora vjerovati, pravi je pravosudni
presedan ne samo u nas. Svjedocima protiv Mirka Norca
itekako se vjerovalo. Gospodine Vrdoljak, kad će konačno biti završen
film o Titu, kojega javnost očekuje s nestrpljenjem i zašto ga radite
tako dugo?
Nadam se da će biti zgotovljen do Božića. Da bih
napravio ovaj film, morao sam pročitati sto dvadeset knjiga, pregledati
beogradski arhiv i arhiv Kominterne. Nisam poslu prišao s predrasudama,
nego sam tražio isključivo činjenice i istinu utemeljenu na
činjenicama. Ipak, zacijelo će biti burnih reakcija jer je već i sama
najava snimanja ovoga filma, valjda zbog vašeg imena, izazvala
negodovanja Titovih privrženika, govorilo se kako je to film protiv
Tita? To nije film protiv Tita niti mi je to bila nakana.
 |
| Josip Boljkovac |
To je film za povijesnu istinu, a ona je, moram priznati, za Tita
krajnje porazna. Jednostavno, riječ je o zločincu kakvih je svijet malo
vidio. I još k tome bio je iznimno ciničan. To je, naravno, film i o
jednom neljudskom sustavu kad se ljude osuđivalo na temelju političkih
dogovora, a sudovi su samo formalizirali već donesene presude, koje je
obično predlagao šef Udbe. Evo samo dva detalja koja ilustriraju ovo o
čemu govorim. Nakon rata u Beogradu zasjeda Narodna skupština. Govori Dragi Jovanović, srbijanski građanski političar, i traži da se priznaju političke stranke u skladu s dogovorom s Londonom.
Svi poslanici napuštaju dvoranu, ostaje samo nekolicina s Milovanom Ðilasom
koji se žestoko obrušava na Jovanovića i onda se svi počinju vraćati uz
urlike i prijetnje. Jovanović je uhapšen i osuđen na devet godina
zatvora. Aleksandar Ranković 1953. godine traži
puštanje, govori o pritiscima iz Britanije i Amerike, konstatira kako
je uostalom već odslužio sedam godina, a Tito veli: Bogati, kako
vrijeme brzo prolazi. Svoju je ljubavnicu dao zakopati u vrtu svoje
kuće na Belom dvoru. Ostalo ćemo gledati na filmu.
Nego, ovih je dana počelo prikazivanje serije
filmova nazvanih antifašističkima na Hrvatskoj televiziji, a među njima
su najavljena i vaša dva: “U gori raste zelen bor” i “Kad čuješ zvona”.
E neće ići, nisam dao pristanak. Zašto? Najprije zbog novca, htjeli su
to prikazati bez honorara. A ima i drugih razloga. Kojih? Nisu mi uopće
jasni motivi za ovu kampanju. A i ne spadam ja tu.
Filmsko bratstvo i jedinstvo
Ovih su dana u anketi jednih dnevnih novina, u
kojoj su sudjelovali redatelji, povjesničari i kritičari, ta dva moja
filma proglašena najboljim partizanskim filmovima, a ja, što sam više
puta rekao, uopće nisam radio partizanske filmove. Ja sam radio ratne
filmove, ili, točnije, filmove o ljudskim dramama i sudbinama u ratnim
okolnostima.
Ništa tu nema od “epopeja” Neretve, Kozare ili
Sutjeske. To sam prepustio drugima. Oba su moja filma svojedobno bila
cenzurirana. Među najavljenim filmovima je i pet srpskih. Kao da se
obnavlja filmsko bratstvo i jedinstvo. To me ne zanima.