Prof. dr. Frano Ljubić
Poštovani članovi Upravnog vijeća HIZ-a!
Žao mi je što nisam mogao nazočiti sjednici Upravnog vijeća 5. rujna 2007. godine i
što na ovaj način iznosim svoja stajališta o pitanjima koja se navode u Priopćenju, a s obzirom
na njihovu važnost držim da se o toj problematici može (i treba) raspravljati kroz prizmu što
je važnije za Sveučilište: odlagati provedbu zakonskih rješenja Okvirnog Zakona o visokom
obrazovanju ili ih primjenjivati i iskoristiti njegove dobre strane.
Usvojeni Zakon nije dobar jer ne jamči jednake obrazovne standarde za sve studente i
sva sveučilišta i ne jamči jednake uvjete financiranja iz zajedničkih javnih izvora financiranja
što će stvoriti probleme pri prijelazu studenata s jednog sveučilišta na drugo i pri prijenosu
ECTS bodova, a to će utjecati na nejednake kriterije za plaće i materijalne troškove na
pojedinim sveučilištima i nejednake participacije studenata.
Dobra strana Okvirnog Zakona o visokom obrazovanju je što nalaže, potiče i zagovara
rješenja koja omogućuju provedbu Bolonjskog procesa i obvezuje mjerodavna (županijska)
tijela vlasti da promijene postojeće zakonske akte zbog kojih se taj proces nije mogao
provesti.
U takvim okolnostima može se postaviti pitanje je li stvarni problem u Okvirnom
Zakonu o visokom obrazovanju ili u provedbi Bolonjskog procesa.
Naše Sveučilište nije integrirano niti ustrojeno po uzoru na sveučilišta u europskim
zemljama jer dekani nekih fakulteta nisu bili za to (pod izgovorom da zato nisu postojale
zakonske mogućnosti), a u tome su imali potporu i Upravnog vijeća i zbog toga nisu
provedene planirane reforme obrazovanja i upravljanja.
Sada kad postoje zakonske mogućnosti za to, ne bi trebalo tražiti razloge za
neprovođenje Bolonjskog procesa jer Sveučilište neće moći opstati ako ne provede taj proces,
ako ne bude primjenjivalo obrazovne standarde kvalitete kakvi se zagovaraju tim procesom i
ako mu diplome neće biti priznate ni jednako vrijedne kao diplome na sveučilištima koja
provedu taj proces.
Ocjenu o tome je li Sveučilište provelo Bolonjski proces neće donositi dekani ni
fakultetska vijeća, rektor ni Senat, Upravno vijeće niti županijska, Federalna ili državna tijela
vlasti, već isključivo Procjeniteljski (ekspertni) tim rektorskog zbora europskih sveučilišta
(EUA), a oni neće ni doći na Sveučilište ako se ne pozovu i ako se od njih ne bude tražila
službena ocjena.
Tako je bilo i pri njihovom prvom dolasku n a Sveučilište kad smo ocjenjeni najvišom
ocjenom, a trebalo bi ih pozvati i kad uradimo sve ono što su nam predložili (naredili) ako
želimo ispuniti uvjete iz Bolonjskog procesa (da ocijene jesmo li u tome uspjeli).
Kamo sreće da nisam u pravu, ali mi se čini da postoje jake snage na Sveučilištu (na
fakultetima, u Senatu i Upravnom vijeću) koje ne shvaćaju važnost provedbe Bolonjskog
procesa i ne žele ga provoditi. Jednostavno ne mogu razumjeti da zbog toga može biti ugrožen
njegov opstanak.
Nekima to ne ogovara radi osobnih interesa ili razloga, a neki (dekani) navodno ne
žele ”ugroziti opstanak svojih fakulteta”. Ima i onih koji misle da je to pomodarstvo,
politikantstvo i da su to ”gluposti” na koje se ne treba ni obazirati.
Nitko od njih nije (formalno) protiv provedbe Bolonjskog procesa, a traže razloge i
opravdanja za njegovu ne provedbu.
Govore da nema zakona, a kritiziraju onaj kojim se to omogućuje i ne zagovaraju (i ne
potiču) usvajanje županijskog zakona kojim će se omogućiti provedba toga procesa.
Pravdaju se da za provedbu Bolonjskog procesa nedostaju i financijska sredstva, a ne
prosvjeduju što im županije ne uplaćuju više i što se iz jedinstvenog županijskog proračuna
(HNŽ) djelatnicima univerziteta ”Džemal Bijedić” isplaćuje više od dva puta sredstava (po
djelatniku) nego djelatnicima Sveučilišta, ne uvode zajedničke katedre, ne ujedinjuju
administraciju i ne provode druge mjere racionalizacije.
Opravdanje traže i u nedostatku kadrova, a ne sklapaju ugovor s bankom (bez stvarnih
financijskih obveza za Sveučilište) koja će odobravati kredite (10 milijuna KM) za rješavanje
stambenih problema zainteresiranim djelatnicima (120) kako bi ih zadržali na Sveučilištu,
iako su sredstva za subvencioniranje kamate na te kredite osigurana iz donacije R Hrvatske.
Nekima provedba Bolonjskog procesa ne odgovara i zato što se plaše da bi mogli
izgubiti postojeće pozicije jer su raspoređeni na predmete za koje nemaju uvjete za izbor ili
što su birani po kriterijima koji su niži od kriterija koji će se tražiti nakon provedbe toga
procesa.
Političare i parlamentarne stranke treba pozivati i prozivati da urade svoj dio posla, da
stvore institucionalne (zakonske), materijalne (odgovarajući prostor i opremu) i financijske
(za plaće i materijalne troškove) pretpostavke za provedbu Bolonjskog procesa, a akademska
zajednica (Sveučilište) također treba uraditi svoj dio posla i odgovornost za to ne može
prebaciti ni na koga drugog.
Žao bi mi bilo kad bi bilo tko trgovao sa Sveučilištem i ”prodavao ga”, još više kad bi
to učinili sveučilišni djelatnici, a bojim se da bi mogli (možda i nesvjesno) to i učiniti, ako ne
provedemo Bolonjski proces.
Nije teško zaključiti što bi se dogodilo ako se taj proces ne bi provelo na našem
Sveučilištu i gdje bi se upisivali naši studenti u akademskoj 2010/11. godini), a pogotovu ako
se to provede se na jednom ili više (od pet) drugih sveučilišta u F BiH ili na jednom od dva
sveučilišta u RS. Do sada smo bili bolji od njih po svim elementima iz Izvješća
Procjeniteljskog tima EUA i nitko od njih do sada nije riješio problem investicijskih ulaganja
(u prostor i opremu) kao mi (zahvaljujući donaciji Vlade RH).
Formalnu bi utjehu mogli imati ako ni jedno sveučilište u BiH ne bude to uradilo do
2010. godine (jer bi značilo da smo jednako loši), a jadna bi to bila utjeha i za studente i za
cijeli naš narod.
Utjehe nam ne mogu pomoći. Treba nam budućnost, a nje nema bez obrazovanja.
Na tržištu zemalja euroatlantskih integracija moći će se prodavati samo roba
standardizirane kvalitete, a standard kvalitete obrazovanja na tržištu radne snage u tim
zemljama predstavljat će provedba Bolonjskog procesa i zato se to mora provesti bez
odlaganja.
U konkretnom slučaju mislim da je važnija provedba Bolonjskog procesa na
Sveučilištu od kvalitete samog zakonskog rješenja, a poglavito ako se okvirnim Zakonom o
visokom obrazovanju ne zagovora donošenje Federalnog zakona o Visokom obrazovanju
kojim bi se mogao ugroziti opstanak Sveučilišta s hrvatskim jezikom.
U tome vidim i veliku ulogu i zadaću HIZ-a, ali i mogućnost njegove afirmacije kao
vodeće intelektualne snage hrvatskog naroda u BiH.
U HIZ-u se trebamo se pribojavati jednoumlja, ali i biti zabrinuti ako nemamo
koncenzus o vitalnim nacionalnim interesima, ako drugi zlorabe našu neslogu i ”rade u prilog
naše štete”, ako zbog nedefiniranih i nepreciziranih kolektivni stajališta prepuštamo
pojedincima da sami (ili sa skupinom svojih istomišljenika) odlučuju o sudbinskim pitanjima.
Uvjeren sam da je nacionalni interes više ugrožen neprovedbom Bolonjskog oprocesa
na Sveučilištu, već manjkavostima Okvirnog Zakona o visokom obrazovanju kojim se
stvaraju institucionalne pretpostavke za provedbu toga procesa i za uvođenje obrazovnih
standarda kakvi su na sveučilištima u europskim zemljama, a onima koji nisu spremni raditi
po tim standardima i nije mjesto na Sveučilištu.