PREDSTAVLJAMO




Home Kultura ‘Audicija’ je dijelom nastala u Širokom Brijegu
‘Audicija’ je dijelom nastala u Širokom Brijegu

‘Audicija’ je dijelom nastala u Širokom Brijegu

1
0
zeljko_nincicPortal Siroki.com donosi ekskluzivan razgovor sa glumcem Željkom Ninčićem, povodom humanirane predstave ‘Audicija’ u Širokom Brijegu. U razgovoru Željko otkriva biografske detalje djetinjstva u Širokom, priča o nastanku sarajevske Audicije, kako i gdje je nastala priča o Keruši i 7 malih kučića, o Grand produkciji i izviđačima. Kad ste spoznali da ćete postati glumac? Scenski izražaj me interesovao kao i mnogu djecu – da se negdje pokažeš, da te neko vidi – čuje, da skreneš pažnju na sebe. To je prirodno kod mnogih koji u sebi osjećaju potrebu kreativnog, odnosno da na sebi svojvstven način komentarišu život i pojave u njemu. Znači već od ranog djetinstva se osjeti, u sebi, i tjera te. Koji vam je tada bio tv, filmski uzor? Pa nesumljivo u to doba su dva velikana, jedan strani Čarli Čaplin, i jedan tada domaći Miodrag Petrović Čkalja. Obadva su imali zajedničku crtu, da su uglavnom predstavljali obične male ljude. U tadašnjoj Lištici – Širokom Brijegu, kako je izgledalo djetinjstvo, školski dani, zabava, svirke? Jedan od rijetko kojih manjih gradova, Široki je bio sa mnogo mogućnosti za razne aktivnosti. Tu u prvom redu treba staviti Dom izviđača, sa velikim čovjekom na čelu, Mišom Čarapinom. Svakotjedni sastanci, igre, putovanja, takmičenja do organizovanog odlaska na more, pa i inozemstvo, u Poljsku. Jedna edukativno zabavno takmičarska organizacija. A posebno organizovano, skoro svaki vikend, bar jedno disko večer, što je tada bilo rijetkost u manjim sredinama. Pa radio amaterski klub, čiji sam bio dugogodišnji član, koji je visoko kotirao u tadašnjoj državi. Muzička škola sa vrsnim pedagozima i stručnjacima, Mirko Kraljević, koji je i organizator velike zborske manifestacije Hercegovina pjeva, pa nezaobilazni Ante Slišković, pa Ivica Lasić. U mojoj gimnaziji je bila i folklorna sekcija,a i za mene najznačajnije školsko takmičenje Veseli razred. Upravo iz iste gimnazije je moj pokojni razrednik Stanko Jelčić Ćanka stvorio tada košarkaški klub Mladost a danas košarkaški klub Široki. Veseli razred, jedna fantastična ideja velikog pedagoga i direktora Ante Vasilja, gdje su se razredi takmičili koji će napraviti nešto najsmješnije, a ocjenu bi davali svi predstavnici razreda – naravno moj razred je bio uvijek najveseliji, a profesorica Ana Sopta me uputila u književnost i teoriju o komediji. Kako je nastala popularna sarajevska Audicija? Audicija je nastala iz želje da se mi, tada mladi i neafirmisani studenti glume negdje pokažemo. Jednostavno mladi ljudi, pogotovo kreativni, imaju energiju koja ih tjera. Mnogo bitnije su stvari koje su se dešavale i kako su se dešavale, ali to je roman. I, mnogo teže je bilo ponoviti i napraviti Novu Audiciju, nego prvu. Jer ako je prva nastala malo ovako, malo onako, pa malo slučajno, ova druga sigurno nije. Teško je govoriti o sebi, pogotovo kada je u pitanju grupa ljudi, kao što su moje kolege iz Audicije, ali je neosporno da je temelj te predstave moj lik Davor Stevanović. Bilo je tu dosta stvari koje se ne poznaju ili se nikada nisu kazale. Malo se govorilo šta se događalo iza scene. Dovoljno je samo reći da sam u jednom momentu bio izbačen iz te iste predstave koju sam pravio. Ima tu još jedan bitan momenat, a to je da je jedno predstava uživo a drugo je snimak. Mnogi brkaju prvu i drugu Audiciju, što je najbolji pokazatelj koliko je druga, gdje se pojavljuje Miljenko Ćutuk, sustigla ako ne i prestigla u mnogim stvarima prvu. A, naravno stvar je i ukusa. Bio je mnogo veći izazov napraviti drugu Audiciju. Zaista bilo je to divno vrijeme. Noćni program Crna ovca na TV Sa, je li to začetak Audicije i Top liste nadrealista? Čovjek koga rijetko ko spominje, a toliko je zaslužan je Slobodan Svrzo, tadašnji urednik emisije Crna ovca Radio televizije Sarajevo, gdje je Audicija prikazana prvi put. On je to ozbiljno shvatio i stavio u svoj program, i tada kreće sve. Isto tako bitan čovjek i tadašnji direktor RTS Nenad Pejić, koji je meni i kolegama na nevidjeno, dao podršku za Novu Audiciju. Upravo se on i nalazi na snimku te predstave, gdje sjedi na stepenicama pored kamere. Jesu li Nadrealisti bili druga firma pored Audicije? Nadrealisti su kombinacija Monty Pythona i Muppet showa, prebačeno na sarajevsku priču. Naravno da je napravljeno duhovito . Razlika Nadrealista i Audicije je u tome sto su prvi parodija, za razliku od Audicije koja je težila pozorištu. I u Audiciji je bilo toga, protiv čega sam se neuspjesno borio. Naime ja sam Audiciju uvijek gurao prema pozorištu a ne prema zabavištu. Tako da je u jednom momentu počela trka u zasmijavanju, gdje sam skrenuo pažnju i Emiru Kusturici i Bori Stjepanoviću na to – bezuspješno. Nikad niste živjeli u Mostaru, kako to da ste tako originalno skinuli mostarski naglasak i govor tijela? Vrlo jednostavno – rodiš se u Hercegovini, poznaješ mentalitet, odabereš karakter, pišeš dva mjeseca, pa izbaciš pola od onoga što si pisao, pa dodaš nešto novo sa proba, koje traju 20-tak dana, i kažeš kolegama – e vidite da može. Naime Mariko Ćutuk je prvi lik koji je napravljen u Novoj Audiciji i koji je dao motiv drugim kolegama da se pridruže i nastavimo. Mnogi su sumljali da se može napraviti sljedeća Nova Audicija tako da su mnogi odustali u radu Nove Audicije. Poslije pokazanog Marinka Ćutuka mojim kolegama, a tu je bio i Mladen Nelević koji je glumio profesora, došli su još Jasmin Geljo, Z.Kecojevic i Mladen Jeličić zvani Troka. Tako je nastala Nova Audicija. Poslije rata, kada sam se vratio iz Kanade, sam bez starih kolega ali sa novim glumcima, napravio sam Najnoviju Audiciju Zeljka Ninčića, koji zbog povrede autorskih prava (to kod nas zovu lopovluk),koja je imala za 400 izvodjenja preko 150000 gledalaca. Iz navedenih razloga, ta treća Audicija, gdje sam kompletan autor nikada nije završila na nekom kvalitetnijem snimku. Mislim da je to i najbolja audicija, jer je radjena u jednom teškom, poslijeratnom, ružnom periodu – a valja nasmijati publiku. Za primjer da kazem da je tu predstavu samo u Ljubljani vidjeli preko 14000 gledalaca, a u Hrvatskoj gdje sam odigrao skoro 400 predstava u Zagrebu za nekoliko godina gledalo je preko 25000 Zagrepčana, a najviše ih je bilo Hercegovaca (smjeh). Keruša i 7 malih kučića, mješavina tuge i komedije, kako je nastala ta priča? Upravo ta mješavina tuge i komedije je i bilo najinteresantnije a i glumački najizazovnije. Ja kao glumac uspio sam da dovedem gledaoce na predstavi, da se smiju i plaču. Kompletan lik i sve oko njega sam sam napisao i osmislio. Naravno da iskustvo iz Širokog i Veselog razreda mi je pomoglo, jer sam već tamo za tih nekoliko godina u srednjoj školi i tekmičenja, izgradio jedan poseban način scenskog izražaja, a pogotovo stvaranja, što se zove autorstvo. Lik Davora je osnova svega što je Audicija, jer kroz njega se govori o želji, htjenju, volji, problemu, muci, nesnalaženju, preprekama, nerazumjevanju, strahu, zbunjenosti u novom ambijentu, o svemu sto svakidašnji čovjek želi a to je naprijed, preko svih problema i prepreka. Sve je to začinila, na kraju tužna pjesma od velikog Jesenjina Keruša, a u stvari pjesma koja govori o najemotivnijem osjećanju a to je ljubav prema majci. U tim trenutcima, Davoru se sve skupilo. Kao glumac iskoristio sam jedan životni dogadjaj koji se desio upravo u Širokom Brijegu, točnije u Gaju kako smo ga lokalno zavali, u Borićini, i na Strani. Ima više naziva mjesto u komšiluku tadašnjeg moga stanovanja u Širokom, a ja sam stanovao u Paradžikovoj zgradi. Naime, jedan od vlasnika neke lovačke pasmine kera, je u vreću – žaku potrpao nekoliko kučića, koji su tek oštenjeni i ponio ih niz Stranu prema rijeci Lištici, koja se nalazila u podnožju Strane. Mi djeca koja smo krenuli da se igramo kauboja i indijanaca, krenuli smo za domaćinom koji je nosio vreću. Kada je došao do rijeke, samo je istresao a oni, bili su upravo ridji, svijetlo smedjkasti, su se prolili po matici rijeke, koja ih je počela nositi. Zaista smo svi bili nijemi i niko nje otvorio usta, moram da kažem da je tada to bilo normalno i sa kučićima i sa mačićima, i da su se tako gazde rjesavale viška živine. Medjutim, snagom volje i željom da izbjegne najgore, a i zivotinjskim instiktom malo po malo, kuče je isplivalo. Svi smo bili presretni a jedan od nas,najstariji je uzeo to kuče i odnio kuci. Ta scena mi je bila pred očima, kada sam recitovao Kerušu. Osnovu za lik sam uzeo od stvarnog kandidata na prijemnom ispitu, Darka Stevanovića koji je takodjer recitovao tuznu pjesmu. On je iz Prnjavora i danas zivi u Švicarskoj, i ponekad se vidimo – izuzetno talentiran. Kako ste uspjeli pored sarajevskog humora predstaviti Marinka Ćutuka, Hercegovca koji je postao jedan od najjačih likova Audicije? Pa moraš biti malo i talentovan da bi skinuo Mostarca, a radom od nekoliko mjeseci i htjenjom i voljom eto ga – Ćutuk. Ćutuk Marinka sam namjenski pravio iz želje da Audicija nije samo Bosna, jer bukvalno se zaboravilo na Hercegovinu, i sve je u prvoj zvučalo na Sarajevo. Sarajevo, Beograd, šta je isto a šta nije? Vjerovatno ću napisati knjigu, gdje ću ispisati moja životna iskustva od Širokog, preko Sarajeva i Beograda do Zagreba. Suština je, pogled „provincijalca” na te “gradjanske” staze “uspjeha”. Ljudi su svugdje ljudi a neljudi neljudi. To je ono što je zajedničko za sve gradove a i provincije. Odazvali ste se humanitarnoj predstavi? Uvijek sam težio da budem u prilici, ne samo kroz predstavu vec i kroz direkten da li materijalne ili druge vidove pomoci, da pomognem ugroženim ili onima koji nisu u mogućnosti da obezbjede potrebno. Na žalost mnogo je takvih. Naravno djeca imaju prednost. I ja imam moju Taru, i ta roditeljska ljubav i pažnja su nešto sto svaki roditelj želi da maksimalno da. Nadam se da ću i Lukinim roditeljima pomoći, u svakom smislu da mu priušte što bolje liječenje. Široki, Čapljina, Stolac pa Mostar, Zagreb? Nisam u prilici da tako često dolazim u moju Hercegovinu, ali je ovo prava prilika, pa nastojim spojiti što više mjesta, pogotovo tamo gdje nisam bio ili gdje me dugo nije bilo. Audicija na Youtube je jedan od najgledanijih serijala/filmova bivše države? kako se nosite sa autorskim pravima? Na žalost zivimo u vrijeme nepoštovanja mnogih prava a pogotovo autorskih – uvijek po kulturi. Tačno je, Najnovija Audicija je do prošle godine bila daleko najgledanija u regionu i to se mjerilo milionima. Neko je skinuo nejgledanije dijelove, ne znam iz kojih razloga, jer ja kao većinski autor nisam to pitanje nikada ni pokretao. Opći je javašluk, po tom pitanju ali se nadam novim vremenima. Istaći ću samo primjer otimačine koju sam doživio od Grand produkcije, jer su zloupotrebili jednu suradnju i izdali neregularnu i nezakonsku, ponavljam neregularnu i nezakonsku video kasetu “Audicija primi me”, gdje su za sebe napravili ogromnu korist a meni napravili neprocjenjivu štetu. Nakon 14 godina sudjenja, sve je na putu ka sudu u Strasbur, jer očigledno domaći sudovi su nemoćni. Moj komentar je kada kažu da sudovi nisu najbolje upuceni u tu problematiku autorskih prava, a kako ti sudovi nisu upućeni tako da sude u korist ostećenog a ne u korist onih koji su prekršili pravo i napravili neregularnu korist.To neko zove slabost drzave a ja to zovem – došlo njihovo vrijeme. Poruka fanovima Audicije? Vjerujte u sebe, a kada vam zatreba pomoć – nadjite Audiciju Željka Ninčića. (c) siroki.com 2015

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA