Ponukan vašim prijedlogom za raspravu o 'svijetloj' situaciji u Širokom Brijegu, odlučio sam poslati vam par redaka na sličnu temu.

Prije otprilike godinu dana, iz Švedske je u Široki Brijeg doputovao jedan gospodin, naš Hercegovac, koji već tridesetak godina tamo živi, radi i stvara, kako već to uostalom biva, kad se ide trbuhom za kruhom. Ni prvi, a vjerojatno ni zadnji s takvim životnim ritmom. Već ispričana priča. Međutim, jedan mali detalj tog njegovog boravka u kršnoj Hercegovini me se jako dojmio. Obilazeći rodno selo i davno napuštene vrtle, prisjećao se mladosti i sretnih trenutaka koje je tu proveo.

U toj nostalgičnoj šetnji uskom kozjom stazom, na tlu je našao jednu staru i istrošenu bateriju (1.5 V- ona malo deblja, dobro se sjećam). Ubacio ju je u dzep i začudio se kako to netko može baciti u tako čistu i mirišljavu prirodu. Samo sam u sebi potvrdio da je stvarno ostario u tuđoj zemlji. Bateriju je odlučio baciti u kantu za takav otpad, kad se 'spusti' u Široki. Naravno, takvog otpada nigdje; sve se baca đuture i to dobrim dijelom u tu istu prirodu, odakle je i donio bateriju. Budući da čovjek nije mogao to nigdje baciti, a Bog mu je dao savjest i razum, koji mu zabranjuju da to ostavi 'neđe za ćošu', ta mala stvarčica je završila u dzepu, pa u avionu za Švedsku i konačno u kanti udaljenoj par tisuća kilometara od kršne Hercegovine. Rješenje svakako nije da smeće 'nosimo u Švedsku', ali bi morali razmisliti zašto bacamo 'ćese' gdje stignemo, zašto poslije roštiljanja u Borku ostavljamo jeftine reklame mesnih industrija i raznih pića.

Mišljenja sam da moramo izgraditi takvu svijest da nas takve stvari moraju zabrinjavati, jer će se to zasigurno odraziti na svakog od nas, a napose na naraštaje koji dolaze.
A stvari se mogu i moraju mijenjati! Primjer je i gospodin, koji me potakao na ovo pismo. Kad je otišao iz kršne Hercegovine prvi put, sigurno u dzepu nije ponio nikakvu bateriju.

Poslao Robert