PREDSTAVLJAMO




Home Vijesti FRA FRANJO MABIĆ: VELIKI ČETVRTAK
FRA FRANJO MABIĆ: VELIKI ČETVRTAK

FRA FRANJO MABIĆ: VELIKI ČETVRTAK

0
0

krscanstvo_ribaIzrael je trebao biti misijski narod koji je trebao objaviti Boga svim narodima, predstaviti ga kao Stvoritelja svega stvorenoga, pa tako isčekivati ispunjenje spasenja ljudskoga roda, ali je Izrael pao u svoju samodostatnost kada je uzeo samo sebi za pravo da je on jedini baštinik Božjih "obećanja i blagoslova". Zaboravio je Izrael da je Gospodin obećao Abrahamu da će se njime blagoslivljati svi narodi.

Današnja Posljednja večera u kojoj Isus ustanovljuje Euharistiju, Svetu Pričest i Svećenički Red je Pasha Novoga Saveza, koja zamjenjuje onu iz Staroga Zavjeta. Židovska Pasha je slika ove buduće Isusove, odnosno naše kršćanske Pashe. Isus je ono žrtveno janje, žrtvovan na križu. Od tada naša kršćanska Pasha ima također i značenje oslobođenja od svakoga ljudskoga robovanja i također spasenje od grijeha Isusovim "prijelazom" iz smrti i groba na život uskrsnuća. Isus nam upravo daje svoj udio da sudjelujemo upravo od krštenja i euharistije. To su pashalni sakramenti naše vjere i života jednoga kršćanina.

Na prvi mah nam evanđelje danas muti plan i logički slijed kako biblije tako i teologije. Netom smo uspostavili i otkrili vezu između dviju pashi i saveza, dolazi nam ovo čitanje o pranju nogu, koje isto tako na prvi mah se nikako ne uklapa. No, nije tako. Pranje nogu je znak ljubavi i posvete drugima jednako kao i euharistija. Ovdje znači imati jednako udjela u Isusovu služenju i ljubavi prema drugima kao Spasitelja i Otkupitelja, koji će sve okruniti sa slavnim Uskrsnućem. Mi smo pozvani sudjelovati u ovoj ljubavi. Petar nije razumio i dao da mu Isus pere noge. Pranje nogu kod Židova je imalo veliko značenje. Žive gdje ima mnogo prašine i vjetra. Što ima ljepše nego poslije napora, puta ili uvečer odbaciti sandale i oprati noge. Gostu je to činio domaćin da mu iskaže čast i poštovanje, a to je posao obično u kući bio predviđen za sluge ili jučer robove. S bilo koje strane da je Isus prihvatio njima prati noge, ili kao domaćin uvaženom prijatelju ili gostu, ili pak kao sluga, jednako je to činio iz one iste ljubavi kojom ih je ljubio do kraja. Zato Petar brzo odustaje, ne želi biti isključen iz udjela u Ljubavi, pa traži da ga svega opere.

Upravo je ovdje veza euharistije i pranja nogu. To je čin ljubavi i zajedništva. Isus daje sebe i daje primjer i zapovijed da ostanu u ljubavi onoj kojom ih je on ljubio i da čine njemu na spomen. Isusova ljubav se nije ograničila, kako znamo, samo na riječi ili znakove kao što su pranje nogu i euharistija. Isus ide dalje – daje život za svoje prijatelje i za sve nas. Jači dokaz od ovoga ne može postojati, pa zato želi i njima skrenuti pozornost, jer ih je ljubio do kraja i dao svoj život za njih i sve ljude, pa kao takav ima pravo tražiti da ostanu u takvoj ljubavi. Bez takve ljubavi neće moći ustanovljavati euharistiju i činiti njemu na spomen, njegovu otkupiteljsku žrtvu.

Ovom prvom svetom misom smo i mi danas pozvani da sudjelujemo i pogledamo naše nedjeljno sudjelovanje na svetoj misi, jer je euharistija za nas kršćane, kako kaže Drugi Vatikanski sabor, vrhunac kojemu idemo i težimo i izvor iz kojega crpimo. Zato ne samo puko sudjelovanje kao obveza, nego zajedno s time se pitati kako sudjelujem. Ne biti nedjeljom samo promatrač, već sudionik, ali najprije dođi u crkvu nedjeljom i ne nalazi olakih isprika za nedolaske. Lako je od Boga tražiti, a da ti dadne i usliši te (a ionako ti-mi je dao previše) ima li on pravo od nas tražiti ono zajedništvo današnjega dana u euharistiji i pranju nogu.

Veliki pisac Bourget je naišao jednoga hladnoga zimskoga jutra na neku pralju što je prala robu u nesnosno hladnoj vodi. Po rukama su joj se vidjele plave mrlje koje je ostavljala hladna voda zagrabljena ispod leda. Uz nju je bila kolijevka sa dvoje djece. Djeca su neprestano plakala. Žena je stišćući zube nastavljala svoj posao da što prije opere veliku hrpu rublja još neoprane robe. Pisac se približi da je upita:

– Je li moguće živjeti takvim životom?

Okrećući se, žena mu odgovara:

– Moguće je. I to lako. Svaki dan idem u crkvu na svetu misu i svetu pričest. I, čujte, kažem dragome Bogu: «Bože još te molim za iduća dvadeset i četiri sata.» Ponovim to više puta. I, evo, tako idem naprijed da više i ne znam koliko godina. Nadam se da ću ići ovom snagom i voljom još mnoge godine. Isus je moja snaga i on me neće nikada iznevjeriti niti mi dati da se ja udaljim od Njega.(P.Righetto).

(Na temu Euharistije se može naći u petoj zbirci Prispodoba Mabić/Jukić dvanaest različitih primjera pod nazivom Euharistija, od pedesete do sedamdesetprve stranice.)

(fra Franjo Mabić)

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA