Neobjavljeni uskršnji interview fra Miljenka Stojića

Neobjavljeni uskršnji interview fra Miljenka Stojića

Neobjavljeni uskršnji interview fra Miljenka Stojića

0

miljenko_stojic_fraRazgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
Govoreći o komunističkim zločinima nedavno ste u razgovoru za Glas Koncila pozvali sve one koji žele dobro »našoj državi i našem narodu da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se što prije došlo do prave istine o zločinima komunizma«. Po reakcijama koje su nakon toga uslijedile čini se kako je jedan dio »prozvanih«, točnije MUP, poslušao vaš apel za istinom?

Nešto se zaista u međuvremenu promijenilo. Počelo se javno govoriti o tim strašnim danima. Nanovo su isplivala određena saznanja i pred našim se očima pokazala sva strahota komunističke ideologije. Međutim, čini mi se kao da sve ponovno staje. Digla se galama, sve prošlo i idemo dalje starim putovima. Naročito su u tome glasni bili bivši predsjednik Mesić i sadašnji Josipović. Nakon toga kao da se i MUP malo pokolebao pa je na svoje web stranice stavio anketu treba li to činiti ili ne umjesto da je predano prionuo svome poslu. Ali to tako jednostavno ne ide. Komunizam je totalitarizam jednako kao nacionalsocijalizam, fašizam, kolonijalizam i sada globalizam. Ne žele čovjekovu slobodu u svim njezinim protegama, nego žele da im on služi za njihove više ili manje opakije ciljeve.

>>Interiew fra Miljenka Stojića: Povijest ne će oprostiti ako barem ne pokušamo

Drugi dio današnje hrvatske političke scene vrlo je oštro dočekao najave
istraživanja zločina komunizma. Ukoliko imamo mnogobrojne dokaze koji
pokazuju da je ratni zločin počinjen čemu onda pokušaji negiranja
zločina koji prema odredbama međunarodnog prava ne zastarijeva, uz
istodobno pozivanje na pravnu državu? Gdje je po Vama tu problem?

Problem je u samoj naravi komunizma. On nikada nije i nikada ne će
priznati urođene čovjekove vrijednosti. To jasno naznačuje Karl Marks u
Komunističkom manifestu, komunističkom »Svetom pismu«. Ali odbacujući te
vrijednosti, odbacili smo i uljuđene načine ophođenja. Komunisti si
prisvajaju istinu i zbog toga drže da njihovi zločini nisu zločini, da
je njihova mržnja plemenita mržnja, kako reče Milovan Ðilas i drugi
komunistički prvaci. I zato kad se oni pozivaju na pravnu državu to nije
ono što mi shvaćamo, to je njihovo suđenje svima drugima kao nakon
Drugog svjetskog rata. Na ruku im idu i oni koji su bili pobjednici u
Drugom svjetskom ratu, da bi pri svitanju te pobjede i nakon nje činili
raznorazne zločine. Sve je to stavljeno pod tepih, kao i odgovornost za
Bleiburg, pa zbog čega ne bi i komunisti tako postupali?

Odmah nakon uspostave hrvatske nezavisnosti pokušalo se pristupiti
istraživanju tog dijela naše povijesti. Bilo se krenulo i u procese
ekshumiranja u Maceljskoj šumi. Taj dio obilježen je i određenim
hipotekama. Je li po Vama u tom slučaju bilo riječi o neiskustvu ili o
opstrukciji?

Tu je očito bila riječ o opstrukciji. Samo tko, koliko, neka je druga
priča. Ne može se dogoditi da jedno takvo povjerenstvo osnovano pri
Hrvatskom, tada državnom, saboru postupa tako aljkavo i da stručnjaci
koje je angažiralo posmrtne ostatke žrtava koje su komunisti pobili
čupaju iz zemlje kao da se radi o granju, pomiješaju ih i ostave
godinama u vrećama za smeće na tavanu bolnice na Šalati. Jednostavno
rečeno, određenim krugovima je odgovaralo da budu ubijeni po drugi put.
Međutim, Crkva se pokrenula i dostojno ih pokopala što ovima prvima
zacijelo nije bilo drago. Nije im drago ni kad se danas, posebno don
Ivan Miklenić u Glasu Koncila, dotiču te i druge slične teme. Oni su u
vremenu svoga jednoumlja proglasili kakva bi istina trebala biti i ne
žele da se danas, u kakvoj takvoj demokraciji, ta tema ponovno otvara.

Na Macelju je ubijena i skupina katoličkih svećenika, među njima i
skupina hercegovačkih franjevaca. Jedno se vrijeme govorkalo da će zbog
tog slučaja biti podignuta optužnica protiv Stjepana Hršaka. Kakva su
Vaša saznanja o tome i je li ta osoba i danas među živima?

Ta osoba je, koliko znam, i danas živa i uživa u miru u vili na
Tuškancu. Kako smo izviješteni, to mu je nagrada za ono što je doprinio u
uspostavi zadnje Jugoslavije. Skupa s drugima »ordinirao« je na
području Krapine i Maceljske šume. Mladen Šafranko, koji je bio jedan od
sprovoditelja određenih za pogubljenje u Maclju, optužio ga je da je
svojom rukom ubio 21 svećenika, franjevca i bogoslova. To je iznio Fran
Živičnjak u knjizi U vječni spomen. Javna glasila su jedno vrijeme
izvješćivala o Hršaku i čak navela da još čuva pištolj kojim je navedene
pobio. Godine 2007. pokucala mu je policija na vrata, ali je
intervencijom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića sve prestalo i
traje još i danas. Pokrene li se policija kako treba, kao što je
najavljeno, a posebno državno odvjetništvo, imat će priliku dokazati
jesu li ovo objede ili istina iz tog vremena.

Je li lustracija u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj bila moguća?

U onom smislu u kojem je se obično shvaća nije. Trebalo se obraniti od
pobunjenika i napadača. No, ona se provodila na drugi način. Bila je to
pomirdba dr. Franje Tuđmana. Međusobno smo si trebali dati ruke i početi
na novi način izgrađivati svoju domovinu, odnosno državu koju smo
dobili nakon toliko godina. Tko je sve protiv toga vidjelo se na
primjeru govora o duhovnoj obnovi. Ona je zaista bila zamišljena kao
odbacivanje opakog komunističkog razmišljanja, ali i svakog drugog
razmišljanja koje je bilo protiv čovjeka i Boga. Određeni krugovi
dočekali su je na nož, naročito odnarođena javna glasila u domaćim i
tuđim rukama. Prisjetimo se kako su se izrugivali s tim pojmom, kao i
pojmom državotvorni. Ali, taj put ne smijemo ni danas napustiti, unatoč
svim otporima i izgubljenim bitkama.

Proces istraživanja komunističkih zločina naglo je zaustavljen 2000., a
nije nastavljen sve do današnjih dana. Gdje su uzročnici?

Te godine puk je glasao za svoje tamničare, poput Židova u pustinji.
Neki spominju i izbornu prijevaru, ali se ne osjećam pozvanim raspredati
o tome. I tada se dogodio dvostruki udar. Komunisti su iznutra nemilice
mijenjali ljude, donosili uredbe i pokušali, ako ništa drugo, a ono da
idemo na Istok umjesto na Zapad. Podržavala su ih i određena vanjska
središta moći, više ili manje tajna. Počela je i tzv. detuđmanizacija.
Komunisti i slični su preustrojivši se nastavili rasprodavati sve živo.
Jer domoljub to nikada ne bi učinio. Danas smo tu gdje jesmo. Krupni
kapital izvlači ogromnu dobit iz naše domovine, dok rijeka nezaposlenih i
osiromašenih svakim danom postaje sve veća. Dobro ide i pokvarenim
dijelovima naše elite. I njihova je lisnica sve punija. Probuditi nam je
se i svoju budućnost preuzeti u svoje ruke, inače ćemo otići u
povijesni mrak.

Proces u predmetu »Milka Planinc« i »Daksa« obustavljeni su zbog
prirodne smrti osumnjičenih. Veliki je vremenski raskorak od vremena
podizanja prijave do smrti glavnih osumnjičenika. Međutim, u slučajevima
iz Domovinskog rata DORH reagira odmah. Ista kvalifikacija kaznenog
djela, a različito postupanje državnih tijela?

Djeca negdašnjih moćnika i pristalice globalizma izuzetno su dobro
raspoređeni u hrvatskom sudstvu, kao i u politici. Zbog toga se događa
ovo što ste rekli. Ruše se temelji hrvatske državnosti umjesto da ih se
izgrađuje. Način na koji se danas vode procesi protiv hrvatskih
branitelja malo je reći da je sramotan. Umjesto da budu katarza, ako je
netko zaista počinio to što mu se stavlja na dušu, oni služe za osudu
hrvatske državotvornosti. Sve je temeljeno na dvojbenim dokazima i
umotano u velike riječi. Svjesni su da bi, ne takvo, nego pravedno
suđenje još više razotkrilo povijesnu prijevaru sa zadnjom Jugoslavijom
pa otežu s osudom zločina u njezino ime kolikogod mogu. Uzmimo za
primjer samo Daksu. Birokratski hladno sud je nedavno odgovorio da se tu
nema koga suditi. Zaboravio je da izvršitelji nisu toliko važni, nego
je važna ideologija u čije su ime to činili.

Pokazatelji o masovnim zločinima nad hrvatskim narodom kazuju o
masovnosti i stupnju organiziranosti počinitelja tih zločina. Nedavno
ste izjavili kako je samo u Hercegovini u komunističkim progonima
stradalo 20.000 Hrvata. Na temelju kojih parametara ste to utvrdili?

Nisam povjesničar pa nisam sam to istraživao, ali sam se oslonio na
druge kao što su dr. fra Andrija Nikić, dr. don Tomo Vukšić, razna
stručna izlaganja na skupovima. Kad se sva ta istraživanja uzmu u obzir,
ispada da je u Hercegovini pobijeno 19.929 duša. Ova brojka nastala je
na temelju popisa pobijenih po župama. No, istraživanja moramo i dalje
nastaviti te ispravljati netočnosti. Treba nam prava povijesna istina.
Recimo ona o Širokom Brijegu. Za samo nekoliko dana u veljači 1945.
komunisti su tu napravili više od 100 što pojedinačnih, što masovnih
stratišta. Ubijali su nemilice i nikada nitko za to nije odgovarao. U
njihovom dvoličnom duhu okrivili su Široki Brijeg i nastojali ga što
više ocrniti.

>>Fra Miljenko Stojić: Komunisti u Hercegovini ubili 20.000 Hrvata

Na koji način doći do ukupnog broja žrtava komunizma unutar hrvatskog naroda?

Ovogodišnji popis pučanstva u Hrvatskoj bio je zlatna prilika da se
popišu pobijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću. Ali i tu se nastavila
poznata opstrukcija pa je ta prilika ponovno propuštena. Pravna država
pala je na ispitu. Nije se ponašala po pravu i pravednosti već po
političkim mjerilima. Što je zanimljivo, trenutni hrvatski predsjednik
Ivo Josipović, profesor prava i onaj koji stalno spominje pravnu državu i
navješćuje neku novu pravednost, uredno šuti. Nije valjda ovo i slično
ta nova pravednost?

Katolička crkva u Hrvata na kraju je Drugog svjetskog rata i u godinama
poraća pretrpjela takve progone kakvi nisu zabilježeni u čitavoj
povijesti hrvatskog naroda pa ni Katoličke crkve. Gdje su po Vama
stvarni uzročnici tih progona obilježenih masovnim zločinima?

Oni su najprije u temeljima komunističke ideologije. Suprotno mišljenje
nije dopušteno i nemilosrdno se kažnjava. Potpuna obespravljenost
zaogrnuta lijepim riječima o jednakosti, slobodi i bratstvu. Taj malj
pogodio je i još neke narode, a ne samo hrvatski. Međutim, kod nas se
njemu pridružio i drugi. Zbog političkih namisli trebalo je obezglaviti i
satrti hrvatski narod pa se dogodio Bleiburg i Križni put. Iako ratni
zločini ne zastarijevaju, još nije podignuta optužnica protiv odgovornih
i izvođača. Tek neki hrabri povjesničari i svjedoci o svemu tome
govore. A kad se negdje otkriju ti krvavi tragovi, kao u Hudoj jami,
nastoji ih se pobrisati. Nju, naime, misle ponovno zatvoriti umjesto da
je do kraja istraže. Hrvatske vlasti šute iako je u njoj, po svemu
sudeći, mnogo hrvatskih državljana. Neki su, hvala Bogu, i izbjegli tu
smrt. Tako sam ovih dana došao do svjedoka koji je bio u skupini od 62
svećenika, redovnika i bogoslova koji su u svibnju 1945. iz Maribora
satima išli nekamo pješice, on misli do Hude jame, smješteni u jednu
štalu i čekali na pogubljenje. Nazad su vraćeni vozilima, jer je u
međuvremenu iz Beograda stiglo suprotno naređenje. Bojali su se da bi
taj zločin vrlo negativno odjeknuo na Zapadu.

Na čelu ste Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65
subraće«, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije.
Što su prioriteti vašeg djelovanja?

U ovom trenutku to je pronalaženje i ispitivanje još živućih svjedoka. U
međuvremenu skupljamo i dokumente. U Drugom svjetskom ratu i poraću
ubijeno je 66 hercegovačkih franjevaca. Jednoga su komunisti ubili
1942., drugoga krajem listopada 1944., a sve ostale pobili su od
siječnja do kolovoza 1945. Očito se tu nije radilo o slučajnosti.
Zahvalni smo svakome onome tko nam je pomogao barem komadićem istine.
Želim naglasiti da se istraživanje i prikupljanje građe odvija u rangu
ispovjedne tajne. Vicepostulatura o tome ne priča, a dotični mogu. Stoga
se nitko ne treba bojati i u potpunoj zaštićenosti može nam priopćiti
svoja saznanja, makar se radilo i o tome da je i sam sudjelovao ili
naredio ubojstvo. Do podataka za doticaj s nama ili do podataka o našem
radu najlakše je doći preko portala www.pobijeni.info.

U potrazi za vašom pobijenom subraćom, obavili ste nekoliko ekshumacija. Do kojih ste spoznaja i rezultata došli?

Iskapali smo u Zagvozdu, Vrgorcu, Širokom Brijegu i Ljubuškom.
Neprestano smo nailazili na isti prepoznatljiv rukopis. Suđenja nije
bilo, tek se ponekad radilo o kratkim ispitivanjima. Nakon ubijanja
jednostavno su pobacani u kakav rov, jamu, rupu i posuti malo zemljom,
ali ni to uvijek. Nije ih bilo briga ni za što. Tako su u Ljubuškom na
lokaciji Bare, gdje smo do sada pronašli 18 tijela, dotične pobili i
zakopali u rovove na području s kojeg se skuplja voda za javnu česmu u
blizini i tik do glavnog zdenca odakle se ta česma napaja vodom. Svaki
komentar je suvišan.

Jeste li u tim aktivnostima imali potporu državnih struktura, MUP-a i državnog odvjetništva?

Iskapali smo, kako naznačih, s obje strane granice gdje živi hrvatski
puk i do sada nismo naišli na potporu državnih struktura. Na stranu
svjesni i dobronamjerni pojedinci. Ovom im prilikom od srca zahvaljujem
na njihovoj nesebičnoj pomoći. Ali države su šutjele. Na neko djelovanje
smo ih samo nagnali svojim radom. Spoznavši to Vicepostulatura je došla
na zamisao da se na razini općina pokrenu povjerenstva za uređivanje i
obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Zamisao je
prihvaćena i ona su pokrenuta u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Neumu i
Posušju, a i još su neke općine u postupku njihova ustrojavanja. Kad ne
će država, onda hoćemo mi njezini građani. Iskapali smo i iskapamo
masovne grobnice, skupljamo dokumentaciju, pomoću DNK analize vraćamo
ime i prezime posmrtnim ostatcima. Očekujemo da nam se država pridruži,
ali na pravi način.

Hoće li u skoroj budućnosti doći i do osnivanja sličnog tijela na razini
biskupskih konferencija, kako u Hrvatskoj – tako i u BiH?

Već je došlo do toga. Biskupske konferencije s obje strane granice,
nakon što su vidjele da vlasti šute i ne rade svoj posao, pokrenule su
ustrojavanje povjerenstva koje će se pozabaviti žrtvama iz Crkve u tom
vremenu. Njegovo ustrojavanje je u tijeku i ne bih htio prejudicirati
njegove ciljeve i nadležnosti. Pročelnik je neumorni biskup i hrvatski
domoljub don Mile Bogović pa ne treba dvojiti u ozbiljnost čitavog
pothvata.

Dugoročno gledano, može li u ovim procesima hrvatski narod dobiti kojeg novog mučenika ili sveca?

Podrazumijeva se, jer mnogi pobijeni imaju sve potrebno da bi se to i
dokazalo. Treba samo što prije pristupiti poslu i prikupiti što više
kvalitetnih svjedočenja i dokumentacije. Nije, naime, dovoljno što su
ubijeni, treba i dokazati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri te da su
taj nepravedni čin primili na kršćanski način. Međutim, kad bi i samo
jedan od njih bio proglašen mučenikom bilo bi to puno, jer bi svojim
primjerom osvijetlio žrtvu svih drugih pobijenih. Radimo, dakle, i
molimo te će plodovi biti tu.

Određeni povijesni izvori pokazuju da su iste partizanske postrojbe,
nakon zločina počinjenih na Širokom Brijegu i Mostaru, preko Dalmacije i
Istre stigle i u Sloveniju. Sve se više slaže mozaik kako su ti
zločini i zločin na Kočevskom rogu djelo potpuno iste partizanske
strukture. Je li bila riječ o samovolji zapovjednog kadra partizanskih
postrojbi ili je sve to dio jednog monstruoznog plana?

Ni o kakvoj samovolji nije bilo riječi. Znalo se tko zapovijeda, a tko
sluša. Tako su na čelo VIII. dalmatinskog korpusa, postavili dvojicu
Srba Petra Drapšina kao komandanta i Boška Šiljegovića kao političkog
komesara. Pravdalo se to bratstvom i jedinstvom, a u stvarnosti je još
više zavađalo susjedni hrvatski i srpski narod. Da nije bilo samovolje,
evo i jednog primjera sa Širokog Brijega kojeg su partizani 7. veljače
1945. razorili, ubili i zapalili 12 franjevaca, 9 drugih sutradan nakon
osvajanja odveli nekamo prema Splitu i pobili. Čovjek koji je radio u
samostanu zatekao je u podrumu partizana kako jede komad fratarske
slanine. Partizan se prepao da ne bude prokazan, jer, prema njegovim
riječima, za ovakve stvari leti glava. To su mi potvrdili i partizani
koji su sudjelovali u osvajanju Širokog Brijega. Plan je postojao i sve
se radilo prema njemu, počevši od obuke partizanskih postrojbi na Visu
koju su provodili Britanci, pa sve tamo do Bleiburga, Kočevskog roga,
Maribora, Zagreba, Vojvodine, Beograda, Ðevđelije… Komunistički stroj
krvavo je utvrđivao dosege svoje revolucije.

Do dolaska komunista sa strane u Istri uopće nije bilo komunističkih
zločina ili ih je bilo u neznatnoj mjeri. Sve je više onih koji su
skloni tezi kako su komunistički zločini u Istri i promjena demografske
slike tog područja u poratnim godinama u izravnoj uzročno-posljedičnoj
vezi?

U Istri je cvjetao izvorni antifašizam, kao i u Dalmaciji. Međutim,
pošavši s Visa komunizam je usisavao taj izvorni antifašizam i oblačio
se u njegovu odoru. Tamo gdje to nije uspijevao nemilosrdno je sjekao
antifašističke glave. Osim ove ideološke borbe, zacijelo je u svemu bilo
i drugih namjera. U Istri te koje ste spomenuli, u Dalmaciji nepotrebni
zbjeg u El Shatt da bi se oslobodili prostori, u Hercegovini… Ali
premalo je prostora da bismo sada o tome raspravljali, pa ostanimo na
ovome.

I u Istri su komunisti pobili svećenike?

Naravno. To je dobro opisao don Anto Baković u knjizi Hrvatski
martirologij XX. stoljeća. Malo su im samo planove kvarili svojim
zauzimanjem da se Istra priključi matici Hrvatskoj, jer je zbog želje za
vlašću i komunistima bilo do toga stalo. Don Božo Milanović, koji je
bio najistaknutiji u tome radu, dobro je to znao pa je nastojao spasiti
što se spasiti da. Istrani, ne govorim o Istrijanima, to dobro znaju i
nema nikakve razlike između njihovih stajališta i stajališta hrvatskog
puka u nekim drugim krajevima. Dosta sam se puta u to uvjerio.

U današnjoj Hrvatskoj često čujemo teze kako u nekadašnjoj Jugoslaviji
nije bio na vlasti klasični komunizam nego navodni socijalizam »s
ljudskim licem«. Međutim, rukopis zločina od Sibira do Dakse i Istre
kazuje da je metodologija zločina bila potpuno ista?

Izmišljotina »socijalizam s ljudskim licem« služila je socijalistima na
Zapadu da bi rekli da komunizam nije tako crn kako to demokratski
nastrojeni građani govore. Podrazumijeva se da se to zločincu Josipu
Brozu Titu, 10. po redu u suvremenim zločinima, kako kaže Crna knjiga
komunizma, itekako svidjelo. Glumio je neki novi put između socijalizma i
kapitalizma ostajući uvijek revni učenik iz zloglasnog moskovskog
hotela Lux gdje se učio komunističkoj revoluciji i nemilosrdno
prokazivao svoje drugove, kažu da ih je ubijeno oko 800, da bi sam
isplivao na vrh komunističke partije Jugoslavije. Međutim, umalo je tada
pao na ispitu, odnosno ostao bez glave. Spasio ga je sposobni
komunistički obavještajac Josip Kopinič, kao i nekoliko puta poslije.

Zbog čega se povjesničari i istraživačko novinarstvo ozbiljnije ne pozabavi ovim pitanjima?

Da uzvratim protupitanjem: Koji to povjesničari i koji to istraživački
novinari? Filozofski fakultet, gdje se odgajaju povjesničari, uvijek je
bio rasadište komunističke ideje. Dovoljno smo već rekli kako takvi
pristupaju istini i povijesnim događajima. Slična je stvar i s
novinarima. To se još pogoršalo od kada su naša javna glasila u rukama
tuđinaca. Sve da i hoće ne mogu postupati u skladu s hrvatskim
probitcima. Ipak, ne treba baciti koplje u trnje. Pouzdajmo se u časne
iznimke koji su kroz protekle vrijeme ostali svoji, u one iz
iseljeništva, uz mlade koji su već stasali ili su na tom putu. A tu je i
nešto javnih glasila u našim rukama gdje se spomenuti mogu izraziti.

Hoćemo li smoći snage doći do istine, podvući crtu i neopterećeni
krenuti dalje ili ćemo i dalje nasjedati na politikantske teze da je
prošlost nebitna, a da sve snage moramo baciti na gospodarski razvoj?

Odgovornost je na nama. Znam da su se probudili i da se bude određeni
pojedinci, a kako će biti s narodom u cjelini ne bih htio nagađati. Bit
će mu kako sam odluči. Ja kao pojedinac znam kamo ću. Teza da je
prošlost nebitna, da treba sve snage baciti na gospodarski razvoj nimalo
me se ne tiče. Ovaj svoj stav preispitat ću tek u onom trenutku kad se
zagovornici ove teze počnu vladati prema njoj. Međutim, oni to ne čine,
htjeli bi da samo mi odbacimo svoju prošlost. E, to tako ne ide.
Razmišljanje o prošlosti stvaranje je zdravih temelja za plodonosan
život u svim njegovim vidovima, a ne samo u onom gospodarskom.

Razgovarao: Robert Horvat, 9. ožujka 2011.| hrsvijet.net