PREDSTAVLJAMO




Home Kultura WHF – Malo drugačiji osvrt

WHF – Malo drugačiji osvrt

0
0
Takva je to sreća bila, ravna onoj kad tumaraš nekim stranim uličicama neke tuđe zemlje uz raznorazne karte u rukama, pažljivo prateći oznake i putokaze, i onda odjednom iz vreve sunčanog popodneva,…

Autor:_______________Old School-New Rules

 

…među milijun glasova i lica začuješ nekog kako s malog prozora na kojem se suše plave hlače viče : „Ajde bolan požuri, ručak će ti se ohladiti konju!"


thumb_dani_filma_mars_vAko si se ikad zatekao sam, onako potpuno kao Pale, negdje daleko, od svakog svog i svega što je naše, dobro poznaješ ovaj osjećaj zbog kojeg bi najradije potrčao tim kamenim stepenicama do lonca u kojemu krcka grah ili sarma i sjedio bi s tim ljudima dugo, dugo u noć. Čak i onda kad jedno drugo, u ljubavi samo njima znanoj, nazivaju konjima.


Kad su zasvirali na pozornici grada na hercegovačkoj periferiji, pokušala sam mu objasniti zašto mi je mali prst na ruci zatitrao kao da se bori s počecima Parkinsona. Misao sam navrijeme uhvatila stisnutim zubima i samo je potonula pod jezikom. Preservation Hall, jedan mračni kut u klubu punom jazz-a i sjete, drugi kontinent i neispisane razglednice na drvenom stolu što još miriše po svježoj boji. Ništa nisam rekla, samo sam se još dublje uvukla u jaknu i utišala svoje srce. Kako objasniti nekome tko nikad nije sanjao taj san? Kao da slažeš puzzle, a već znaš kako će izgledati ta slika, a on uporno jedan dio stavlja na pogrešno mjesto…


Imaš ljudi koji uvijek putovnicu nose u zadnjem džepu. Ko moj prijatelj doktor. Sav pun para kao i svi iz te branše. Ali nikad nije pristao život podrediti luksuznim plovilima, stanovima, automobilima, nego ga je shvatio onakvim kakav uistinu i jest. Kao vlak koji nudi čudesne pejzaže i bolne pukotine tračnica, ali koji na kraju samo prolazi. I ne vraća se. Baci šestar na kartu svijeta i nećeš naći mjesto gdje nije bio, zemlju kojoj nije gledao u oči, žene kojima nije brao cvijeće po poljima andaluzijskim, žene na trgovima moskovskim kojima je pod šalovima toplim šaputao kako su prelijepe…


Imaš ljudi čiji je život horizont od kokošinjca do kapije, koji budno prate svaki mig svoga komšiluka, žedni trača kao kruha u ono ratno vrijeme. Ljudi su to što djecu odgajaju po jednostavnom principu i bez velikih ideala, servirajući im u jelima dobro usavršene lekcije o dobroj udaji kao osnovnom i jedinom smislu svijeta i okolice. U njihovim rezidencijama nema mjesta posebnosti, samo senzacionalizmu tipa čija je koja jahta, ko se kupa u kojoj pripizdini i s kim spava mala od onog tamo…


Jednom u godinu dana hercegovačka mladež pokušava ubiti gnusni primitivizam čarobnim pucnjevima kreativnosti. Mali genijalci danima smišljaju planove za ekipu koja ne konzumira ponuđenu svakodnevicu umotanu u celofan prosječnosti. Nataložena pozitivna energija pod nebom magnetski privlači sve one koji žele na tren bar odahnuti od tričetvrtinskih melodija istočnjaštva u seoskim bircevima.

 

 

Ti i takvi ljudi ovih dana u provinciji nam našoj rezolutno i odrješito su prozvani narkomanima, ilitiga po naški drogerašima. Čupavi monstrumi koji se smucaju po glibotini iza škole. I iako su tri grudske večeri postojani svjedok da podneblje krša i kamena u svojoj surovosti brusi fantastične talente, oni u širim medijima, javnosti i selu nisu dobili niti približno prostora kao djevojčice koje se sexaju s inim političarima za novu torbicu ili novi hit koji će kasnije nasmiješeno promovirati po kojekakvim birtijama.


Ðava ga odnija. Da sam mater bila bih ponosna na svoje dijete koje svira, snima, piše, te se u svojoj osobnosti pokušava svim silama otrgnuti od stereotipa tipičnosti i običnosti. Ali jok. Ponos je lokalni dilber, sin od nekog profiterčića, koji im pokupi čednu kćerkicu pred vratima u najnovijem bemweu i vodi u raznorazne šumarke na uzajamno pokazivanje ekstremiteta uz uzdahe kakvih se ne bi posramila ni rasna Jenna.


Da sam gradonačelnik primila bih ljude WHF-a na keksiće i sokić, pa im rekla fala, pa im dodijelila koju zahvalnicu koju danas prima svaka šuša, a ne oni koji su promovirali ove naše nam gradiće više od ikoga ikad. I to za džabe. Iz svojih uvjerenja i gušta. Da sam lovaš pomogla bih momcima i curama podignuti ovu manifestaciju na razinu koju ne zaslužuju mnoge manifestacije koje usprkos svemu dobiju tu razinu.


Ali nisam ni mater, ni gradonačelnik, ni lovaš. Jebi ga. Jedno sam od onih lica što je iz zamračene mase zapljeskalo ushićeno i sretno što smo bar na tren postali ono što očajnički želimo biti, a nikako to nismo. Urbani i kulturni pejzaž. Poligon pun ambicija i talenata. Respect.  www.poskok.info

 

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA