Glumci rade posao za koji su se školovali, a tu spada i vođenje TV emisija kao i snimanje reklamnih spotova. U Klaićevu Rječniku, uostalom, stoji da “estrada” znači isto što i pozornica
Kulturna zaslužnica Tajči
Ipak, nisu naši istočni susjedi pretplaćeni na sav kič ovog svijeta, i mi se itekako imamo čime podičiti. “Tajči, vi ste tako mnogo napravili za hrvatsku kulturu!” tronutim je glasom tadašnja ministrica kulture Vesna Girardi-Jurkić čestitala pjevačici na ulozi u mjuziklu “Poljubi me, Kato!”. Ima li itko bolju preporuku za članstvo u Hrvatskome društvu dramskih umjetnika od Tajči, kad je već “tako mnogo napravila za hrvatsku kulturu”?
HDDU je ovih dana odbio molbu za članstvo Željku Pervanu i Zlatanu Zuhriću Zuhri. Njih su dvojica dramski umjetnici jednako koliko i Tajči, a upravo su toliko i pridonijeli hrvatskoj kulturi. Ipak, da biste postali članom strukovne udruge dramskih umjetnika, treba zadovoljiti i jednu sitnu formalnost – predočiti diplomu Akademije dramskih umjetnosti. Koliko su god neinteligentni bili napadi na Severinu da “otima kruh” hrvatskim glumicama, jednako su bedasti sve češći glasovi kako – u obrnutom slučaju – glumci “otimaju kruh” televizijskim voditeljima i pjevačima. Dakle, Akademija dramskih umjetnosti u programu obrazovanja ima učenje zanata o televizijskome i radijskome mediju, kazalištu i filmu.
Ples Zrinke Cvitešić
A to znači da su glumci na čelu s Tarikom Filipovićem – Milijunašem – naprosto osobe obrazovane za taj posao. Prošli su sve – od fonetskih vježbi, preko odnosa s kamerom, do upuhavanja zamišljene slike u radijski mikrofon. Zrinka Cvitešić, naime, nije proplesala tek pred kamerama HRT-a u emisiji “Ples sa zvijezdama”, već (najkasnije) na drugoj godini Akademije, kad je morala položiti ispit iz te vještine. Glumci, dakle, ne penetriraju drsko i bespravno u tuđi teritorij, nego samo rade posao za koji su se školovali, a tu spada i vođenje televizijskih emisija i snimanje reklamnih spotova. Ipak, ako se pokažu kao neuspješni u televizijskome poslu, sve akademije ovoga svijeta neće ih spasiti jer podliježu tržišnome zakonu, jednako kao Tajči..
Postoji li oštra crta koja dijeli estradu od kazališta? Kradu li pjevačice posao hrvatskim glumicama, ili možda hrvatski glumci bespravno grade karijere televizijskih voditelja i pjevača? Jesu li to lažne dileme, jer se ta dva područja međusobno prelijevaju, na opće veselje ili na opće zgražanje javnosti? Je li to nastao totalni kaos bez ikakvih kriterija? Kažu da je na pitanje najbolje odgovoriti protupitanjem.
Estrada je pozornica
Treba li, dakle, superstara Radu Šerbedžiju spriječiti da pjeva, koliko zbog njegova pomno razrađenoga imidža glumca boema i šlager pjevača, toliko i zbog teatralnoga sistema s kojim ulazi i na pozornicu i u kavanu? Je li se netko bunio sredinom 80-ih kad je glumica Mira Furlan istodobno pjevala s bendom Le cinema? Treba li se Jasna Bilušić skloniti od mikrofona i zaboraviti jazz? Ima li Maksim Mrvica pravo svirati “crossover”, ili time griješi dušu? Zašto je Olivera Katarina, obrazovana glumica, uz ulogu u antologijskim “Skupljačima perja” poželjela biti “pevaljka”.
U Klaićevu Rječniku stoji da “estrada” znači isto što i pozornica. Pomirimo se s tim jer se tek onda može uspostaviti čvrsta granica između kiča i umjetnosti. Odluke o tomu kome će se dodjeljivati kazališne uloge i televizijski poslovi, treba prepustiti redateljima. Tim ljudima ravnatelji kazališta i televizije ukazuju veliko povjerenje, da u skladu sa svojim više ili manje rafiniranim ukusom i većim ili manjim znanjem zastupanju točno određene estetike koje žele ponuditi svojoj publici. Al’ i to katkad ode u krajnost. Legenda kaže da je Branko Brezovec, redatelj riječkih “Glembajeva”, u jednoj drugoj predstavi ostao bez glumca pa je za tu ulogu angažirao – scenskoga radnika. Navodno nitko nije primijetio.
Legende bez diplome
Od naših glumaca nema završenu akademiju najbolji od najboljih – doajen Pero Kvrgić. On je kratko pohađao zagrebačku Zemaljsku glumačku školu, a zatim otišao u partizane. Od glumaca s prostora bivše države, formalnoga glumačkog obrazovanja nije imao Miodrag Petrović Čkalja, ali to ga nije omelo u blistavoj karijeri komičara u poslijeratnoj pop kulturi. Prema dostupnim podacima, Pavle Vujsić i Mija Aleksić također nisu bili akademski obrazovani glumci. Bata Živojinović uspio je upisati glumu tek iz trećega pokušaja.
Madonna na West Endu
Ako točan odgovor tražimo u svjetskoj praksi, onda je među nezaobilaznim primjerima i kazališni debut megazvijezde Madonne na West Endu 2002. u The Wyndham’s Theatreu, u komadu “Up For Grabs”. Publika je nasrtala na kazališnu blagajnu, a kritičari je sahraniše. Je li Madonnin kazališni nastup ugrozio njezinu vrhunski obrazovanu prijateljicu Gwyneth Paltrow? Nije.
Nitko pametan neće pitati je li pokojna Melina Mercouri, grčka ministrica kulture, baš trebala “miksati” glumu i pjevanje. Kazališne, filmske i glazbene karijere Lize Minelli, Barbre Streisand i Diane Ross valjda ne treba ni spominjati.
Vjerojatno najstrasniji zagrljaj estrade i visoke umjetnosti zbio se u Beogradu, u trenutku kad su na srpsku prijestolnicu padale NATO-ove bombe. Na pozornici nacionalne kazališne kuće te su večeri zajedno pjevale operna diva Radmila Bakočević i Ceca Ražnatović, a gala-koncert izravno je prenosila državna televizija. Koprodukciju između “operskog asa”, kako srpski mediji nazivaju Radmilu Bakočević, i turbofolk zvijezde Cece, estetski arbitri nisu analizirali, prepustili su njihov nastup publici. Da priča bude tužnija, upravo tog dana, 27. ožujka 1999., naš je planet slavio Svjetski dan kazališta. Ako želimo povući neku paralelu, zamislimo kako u trenutku nacionalne tragedije na sceni HNK glasove ujedinjuju Dunja Vejzović i, hajde, da ne bude stalno Severina, neka bude, recimo… Tko? No da, stvarno je nemoguće izbjeći Severinu.
Dubravka LAMPALOV