PREDSTAVLJAMO




Home Kultura Film Živi i mrtvi pobjednik Pule 2007.

Film Živi i mrtvi pobjednik Pule 2007.

0
0

14:00 sati 

arena_pulaPula, Široki Brijeg – Film Živi i mrtvi dobio  8 nagrada na ovogodišnjoj Puli. Nagrade su:
režija,  
najbolji film,  
najbolja filmska glazba,
montaža,
fotografija,
specijalni efekti,
ton i
najbolja muška sporedna uloga.
Sve iznad očekivanja, potpuno sam sretan, svima se zahvaljujem koji su bilo kako pomogli – izjavio je oduševljeni producent filma Miro Barnjak za Siroki.com.

Snimanje filma Živi i mrtvi je bilo izuzetno teško ostvariti, poteškoće koje su pratile produkciju su bile tehničke i financijske prirode. Čak je dio scenografije uništen u požaru. Pročitajte Barnjakov članak od18.06.2007. kako (ne) snimiti film u ovakvim uvjetima.  www.siroki.com

 thumb_zivi_mrtvi_1  thumb_zivi_mrtvi5
 thumb_zivi_mrtvi4  thumb_zivi_mrtvi3
 thumb_zivi_mrtvi2  

 

 

Igrani film u Hercegovini! Utopija ili ne!?      
18.06.2007

Ne, neću odustati. Samo ću idući put – pametnije.

 

U prošli četvrtak navečer u caffeu EKO u Širokom Brijegu predstavljen je deveti broj časopisa «Vitko» u nakladi Matice hrvatske Široki Brijeg, te treći broj časopisa «Suvremena pitanja» u nakladi Ogranka Matice hrvatske Mostar.

Časopis Vitko predstavio je književnik Dragan Marijanović, koji je za dnevni list izjavio da je radostan zbog ovog događaja a razlog leži u činjenici da je netko u rukovodstvu Matice hrvatske Široki Brijeg napokon odlučio izaći iz uskih nacionalnih okvira te se tematski posvetiti takvim temama, kao što su film i druge aktualne teme. Kazao je kako Vitka smatra u tehničkom smislu najpotpunijim časopisom u našoj zemlji, a u sadržajnom pripada među tri najkvalitetnija u državi.

Tema devetog broja Vitka je "Igrani film u Hercegovini! Utopija ili ne!?" a temu su obradili Tomislav Ćavar, Petar Krelja, Miro Barnjak, Jasmila Žbanić i Ognjen Sviličić. Mi vam prenosimo cjeloviti tekst Mire Barnjaka pod nazivom «Vitez i vjetrenjača».

(suzy) www.sirokibrig.com

«Vitez i vjetrenjača» – Miro Barnjak

20070618mirobarnjak2Snimanje filma velika je avantura. Film "Živi i mrtvi" za mene je bio posebno važna avantura, prije čijeg sam snimanja sam sebi obećao da ću redovito pisati dnevnik o njegovu nastajanju. Naravno, ne baš pravi dnevnik, nego više kao zabilješke vlastitih dojmova o jednoj velikoj avanturi. Ipak, sad kad se osvrnem na to svoje obećanje, jasno mi je da bi većina stranica tog "dnevnika" bila preplavljena ogorčenjem, nemoći i ljutnjom. Možda bi se tek ponegdje našla koja stranica ispunjena radošću i pozitivnošću, stranica koja bi se odnosila na entuzijazam na početku snimanja filma i olakšanje koje slijedi nakon završetka filma. Ali, sve što se događa između toga, navodi me da dođem do općeg zaključka da je snimiti film jako, jako teško.

Nevjerojatno je kako se već prethodno spomenuti entuzijazam na samom početku snimanja filma vrlo brzo pretvori u razočaranje, a želja da se u produkcijskom smislu napravi najbolje u skoro nedostižan san. Kao da se odjednom nađete na rubu provalije u kojoj vidite samo kronični i frustrirajući nedostatak novca.

Zanimljivo je, također, da nakon što prođete kroz nepregledne šume neočekivanih problema (primjerice, tri dana prije snimanja filma zapale vam scenografiju, tonsku opremu vam vrate s granice, snijeg prekine snimanje), pomislite da je to definitivno najgore što vam se može dogoditi.

Ipak, provalija postaje veća. Od prvog dijela filma do nastavka snimanja trebalo je proći punih petnaest mjeseci, tijekom kojih je stizalo još loših vijesti: stalna (dakako, većinom neispunjena) obećanja o uplatama sredstava, nedostatak razumijevanja lokalne zajednice, gospodarski subjekti koji ostaju gluhi i slijepi na rizik od nemogućnosti realizacije projekta (iako im je prethodno obećano reklamiranje kroz isti).

Posebno moram istaknuti osobe koje se inače javno žale na sušu u kulturnom životu i ističu žarku potrebu za kulturnim događanjima kroz koje bi se, između ostalog, istaknuo nacionalni identitet (u ovom slučaju hrvatski, kojem i sam pripadam) – a onda se odjednom te iste osobe, kad im se ponudi konkretna šansa za pomoć našoj dekadentnoj kulturi – izgube.

Bez želje da previše dramatiziram, ali uz nadu da ću vam uspjeti približiti bar mali dio "muka po producentu", navodim nekoliko zanimljivih, ujedno i smiješnih i otužnih, primjera.

Prije samog početka filma, odlučio sam napisati pisma svim onim osobama i institucijama koje nose pridjev "hrvatski", osobito vjerujući da će oni u dijaspori biti osjetljivi na temu filma – sudbinu unuka i djeda tijekom Domovinskog rata.

Od 150 pisama, dobio sam fascinantna četiri odgovora: prvi je bio od poznatog i uspješnog hrvatskog vinara iz Kalifornije. Njegov je odgovor u početku bio obećavajući – ukratko, zahvalio se zašto sam ga se sjetio, zaželio nam je uspjeh s filmom, … a onda se na kraju ispostavilo da nema nikakve namjere ni želje da nam pomogne.

Odgovor koji je stigao iz Australije zapravo je bio u obliku pitanja, neobičnog za postojeću situaciju – kada i gdje bi se film mogao pogledati. Toliko o dijaspori.

Ni kod "domaćih" nisam prošao ništa bolje: očekivalo bi se da će jedan gorljivi zagovornik hrvatskih prava i duhovnih vrijednosti pohvalno reagirati na ideju o snimanju jednog ovakvog filma, no njegov štitonoša kratko je utopio sva takva očekivanja rečenicom da je nedopustivo milostinju davati dok oni istu primaju – a Bože sačuvaj da se još daje u filmske svrhe…

Ali, ako oni ne posjeduju konkretna sredstva, pitanje je samo zašto se barem nisu ponudili zauzeti za samu ideju kod autoriteta koji bi stvarno mogli pomoći.

Nakon što je film konačno bio snimljen i izmontiran, silno olakšanje i sreća zbog samog završetka, pomutili su se sa brigom oko neplaćenih računa i honorara. U svrhu toga, uspio sam na jednom mjestu okupiti oko tridesetak najjačih domaćih gospodarstvenika, teških barem stotinjak milijuna eura, pokušavajući ih zamoliti da dadnu jedan sićušni dio svoga carstva, a zauzvrat im obećavajući reklamiranje njihovih firmi i proizvoda gdje god to bude moguće. Nakon uvodnog objašnjenja i iznošenja određenih informacija o filmu, utjecajna gospoda imala su priliku vidjeti različite scene iz filma, za tu prigodu pažljivo odabrane i uvezane u dvadesetominutni movie-slide.

No, naravno, uslijedila je još jedna u nizu poražavajućih i neočekivanih reakcija. Jedan od prisutnih se ustao i komentirao: "Ovo što sam upravo vidio – to uopće nije hrvatski, nego čak štoviše, antihrvatski film!" Napominjem, on je vidio manje od trećine filma i dao si je za pravo da na taj način komentira viđeno, čak i nakon mojih upornih pokušaja da mu objasnim da su prikazane scene izvađene iz cjeline i da se takav jedan zaključak ni u kojem slučaju ne može donijeti na temelju viđenog materijala.

Kasnije se ispostavilo da su i ostali stali na njegovu stranu jer su i večera i piće kojima su se tada pogostili više koštali nego njihova "bratska uplata u korist filma."

Roman po kojem je film snimljen – nagrađivan je više puta. Priča je zanimljiva, scenarij je dobar. Reklo bi se – idealna kombinacija, nema što poći po zlu. Uostalom, činjenica je da će ovaj film biti spreman za prikazivanje dok vi budete čitali ove retke. Dakle, finalni proizvod je tu, a ja nisam ni upola toliko sretan koliko bih trebao biti. Zašto? Zato što me umorila vjera u ljude koji su nam, sudeći po njihovim mogućnostima, mogli pomoći – a nisu. Osobno, živim po onoj "radi posao kako treba ili ga ne radi nikako", tako da je posao ipak priveden kraju, isključivo zahvaljujući onima koji su nam pomogli točno onoliko koliko je trebalo da ne padnemo preko ruba provalije s početka priče, nego da se vratimo par koraka unatrag i pokušamo ponovno. Je li njihova pomoć bila vrijedna našeg posla, prosudit ćete sami, dok budete gledali odjavnu špicu spomenutog filma. Ipak, kakvi god vaši komentari bili, siguran sam da smo svi u ovoj zemlji na ovaj ili onaj način pogođeni ratom, barem do te mjere da se svi mogu složiti sa mnom kad kažem da je preživljavanje i tada, a za veliku većinu i sada, – umjetnost i cijenjena disciplina.

Onome kome padne na pamet osim borbe za preživljavanje u ovoj zemlji upustiti se i u borbu uporne samomotivacije i poticanja vlastitog entuzijazma za bavljenje filmom, mora biti luckast i vjerovati u sebe, unatoč svemu. Za kraj, moram utješiti sve one koji su se prije čitanja ovog članka planirali upustiti u filmsku avanturu, a sad već možda dvoje oko toga, pokolebani mojim ovdje iznesenim iskustvima: nepopravljivi optimist u meni ipak vjeruje da će se bolje generacije naći u boljoj poziciji i da će dovršetak nekog svog filma moći zahvaliti trudu, radu, suradnji i entuzijazmu, a ne spletom okolnosti i ludoj sreći uz koje smo mi dovršili svoj film. Upravo me vjera u to tvrdoglavo tjera da nastavim dalje i pokušavam iznova.

Ne, neću odustati. Samo ću idući put – pametnije.

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA