Nakon 20 godina sotoniziranja, anatemiziranja, prikrivenog rasizma i otvorene difamacije Hercegovine konačno je usred Latinice do srži potučena mitska slika o braheokefalnim Hercegovcima. Mit koji se u raznoraznim medijskim tvornicama kontrole misli uspješno gradio s neskrivenim žarom…
 |
|
Koncert Thompsona u Sirokom 2002, copyright by |
Svašta je Denis Latin provlačio, povlačio i podvlačio kroz Latinicu proteklih godina. Stotine tema koje su žuljale hrvatsku javnost i ukazivale se kao dobre, osrednje i loše emisije.
Od antologijskih primjera hrabrog i beskompromisnog novinarstva (kad je prije par godina tandarao po svemoćnoj Zagrebačkoj banci) do loših uradaka koji su nepopravljivo narušili ugled prve hrvatske televizijske zvijezde.
Nekako ciklički, iz sezone u sezonu, ponavljale su se teme koje su obrađivale Hercegovce (ako je naglasak bio na privatizaciji i krađi) ili Bosance ako je naglasak bio na zagađivanju hrvatskog kulturnog prostora. Zajedno, Hrvate iz BiH. Oba ova pojma, svaki kroz svoju simboliku, savršeno su sublimirala predrasude, malograđanštinu i najniže porive prosječnog hrvatskog gledatelja.
Tijekom godina plavim je pleksiglasom već pomalo otrcanog studija prodefilirala plejada Hercegbosanaca u širokom rasponu od ražalovanih emigranata, probitačnih kamiondžija, marginalnih političara, lopina, raznih redikula, pelivana i izbacivača.
Osim par rijetkih i davno zaboravljenih pozitivnih primjera Latinovi prigodni zastupnici Hrvata iz BiH egzistirali su u hrvatskom medijskom prostoru kao samo za tu svrhu sklepani androidi. Sašiveni za potrebe potvrđivanja i pobuđivanja najgorih strahova i predrasuda koje je gajio intelektualno zapušteni i zlobni gledatelj o svojoj subraći s druge strane granice.
I tako su protekla dva desetljeća vegetiranja šiški koje su izvirivale iz nekoliko redova zadnjih klupa uvaženih dijasporskih zastupnika u toplom humusu hrvatskog parlamentarizma.
Paralelno su zadnja sjedišta limuzina ispunjavala svoju svrhu noseći isprazne glave promicatelja našega boljitka iz HDZ-a u Zagreb kako bi zastupali naše interese (mogli su komotno ostat u Macole). Navraćalo se u Latina na sat i pol zamuckivanja i prosipanja svoga baleka zbog kojega smo se crvenjeli pred ekranima.
I tek nakon petnaestak dugih godina u emisiji, koja nažalost već dulje vrijeme živi na staroj slavi, ali ipak još iznad prosjeka televizijske produkcije dogodilo se čudo.
Jedan simpatični mladić od Raspudića (nisam siguran iz Tepčića ili iz Lipna), od kojega se s razlogom puno očekivalo, u dva svoja nastupa od dvije-tri minute zadužio je istinu. Beskompromisno, odvažno, elokventno i savršeno strukturirano razmontirao je sve stereotipe koje su novinari izgrađivali a bulumenta Latinovih gostiju androida – „tipičnih Hercegovaca" potvrđivala u petnaestak godina. Nije dužan ostao, te je obraz Milića osvjetlao mlađi i manje iritantni od braće Milića (od njega se manje očekivalo).
Onog trećeg odvažnog i drskog Posušanina neću ni spominjati jer je ovo leglo portalskog ponosa njegovo.
Jesmo li morali čekati 15 godina? Zar je moguće da je istina i osjećaj ponosa bio tako nedokučiv hadeze-ovskoj političkoj eliti koja je godinama popunjavala hrvatski medijski prostor i plehala 15 tisuća kuna po saborskim restoranima. Zar smo toliko morali čekati da se Latin odrekne gostiju i emisija sklepanih od ražalovanih hercegbosanskih kvazi-intelektualaca, logistopolitičara i bezmozgovića koji se danas medijskim istupima mogu brukati samo u Večernjem BH.
Sutra, bolje rečeno danas ćete o prekretnici u Latinici čitati u Večernjem listu. Otkrili da ima u Zagrebu mladih, pametnih, obrazovanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine bez „oraha u džepu".
Tri godine nakon Sanje Doležal. Bravo!!!!