Dragi prijatelji!

Izbori za trećeg predsjednika Republike Hrvatske koncem 2009. godine obveza su svih nas, da se zapitamo kome ćemo dati povjerenje da nas predstavlja u svijetu, te na koga možemo računati da će nas izvesti iz financijske, dužničke i gospodarske krize.

Pred nama su veliki izazovi kojih smo postali svjesni, jer su se proteklih godina iznevjerila naša očekivanja i nade u hrvatsku državu i njezinu sposobnost da se suoči s krizama. Svjedoci smo jedne iracionalne politike, koja je naivno vjerovala da će ustupcima na štetu vlastitih interesa kupiti naklonost velikih: ako Sabor pristane na optužbu za „Oluju" kao udruženi zločinački pothvat, ako se generali izruče Haagu, ako se Hrvatska odrekne ZERP-a, … Svaki je od tih ako od 2000., 2004., ili 2008., bio isprazno obećanje da će Hrvatska biti primljena u EU. Vrijeme je da vratimo samosvijest i razum u hrvatsku politiku.

Umjesto da ponosno i dostojanstveno pregovaramo s predstavnicima međunarodne zajednice, nas predstavlja podanički mentalitet koji je Hrvatsku izručio, ali je nije uključio u Europu. Umjesto da nacionalnu energiju i pobjednički žar kojima je stvorena i oslobođena Hrvatska usmjeimo na izgradnju socijalne države i pravednog društva u kojem će se dobro i dostojanstveno živjeti, odrekli smo se ideala slobode, zajedništva i solidarnosti.

Nedostatak vjere i međusobnog povjerenja zapreka je svakoj zajedničkoj akciji, opstrukcija je svake nade i vizije koji nas mogu izvesti iz krize u kojoj se nalazimo. Građani nemaju povjerenja u upravu, državna uprava ne vjeruje građanima, stranke nemaju povjerenja jedne u druge, više vjerujemo strancima nego što vjerujemo Hrvatima iz dijaspore.

Međusobno se optužujemo, javno i tajno, u zemlji i inozemstvu. Za zločine, za pljačku, za korupciju, bez prave mjere za istinu i pravdu, bez odgovornosti za izgovorene riječi, bez činjenica, bez poštivanja čovjeka, ali i društva u kojem živimo i kojem pripadamo. Rastući pesimizam i strah pred poznatim i nepoznatim iskušenjima sutrašnjice, posljedica su ne samo krize u kojoj se nalazimo, nego i nametnutog nam nepovjerenja.

Najveća je prepreka našoj boljoj sutrašnjici naša vlastita nesposobnost i uskogrudnost. Sami smo sebi najveća zapreka da budemo uspješni. Moramo prestati s međusobnim optuživanjem i početi cijeniti i poštivati i sebe i druge.

Da bismo izašli iz krize, moramo obnoviti Hrvatsku!

Moramo obnoviti povjerenje u to, da možemo svojim vlastitim snagama, voljom i hrabrošću donositi odluke o vlastitoj sudbini! Naša zemlja tako će se riješiti svih zapreka i zala koji joj stoje na putu. Nitko ne može umjesto nas donositi odluke koje su najbolje u našem interesu, jer ako nećemo preuzeti odgovornost za svoje odluke i svoju sudbinu, živjet ćemo kao izvršitelji tuđih planova i želja, bez ponosa i dostojanstva.

Zato moramo obnoviti politiku, u nju vratiti intelektualnu i narodnu elitu, koja će nuditi poštene odgovore na izazove i prijetnje pred koje nas postavljaju.

Hrvatska će biti moderno društvo, ako okruženi drugim zemljama i drugim nacionalnim interesima ne budemo propuštali prilike u kojima možemo sami u svojem interesu graditi budućnost. Politika koja poručuje da "nema alternative" je neučinkovita, oduzima nam nadu u bolje sutra. Zato moramo vratiti rad hrvatskog čovjeka na ono mjesto koje mu pripada, svi trebamo sudjelovati i određivati svoje razvojne planove i prioritete, ne u tuđem, nego u hrvatskom nacionalnom interesu. Kako bismo to mogli postići, moramo prestati s međusobnim optuživanjem, neslogom i sukobima.

Budućnost možemo graditi jedino na zajedničkim interesima i međusobnom poštovanju, nudeći različite putove koji streme istom cilju.

Europska unija nije ni obećana zemlja, niti zemlja spasa.

Iluzije su i floskule da će svi naši gospodarski i politički problemi biti riješeni ulaskom u EU. Hrvatska je Europa za koju se borimo, a Europska unija je politička organizacija.

Na toj osnovi potrebno je obnoviti naše pregovaračke odnose s EU i graditi naše odnose s Europskom unijom.

Europska unija ima budućnost kao savez suverenih i samostalnih država. Zato Hrvatska ne može pristati na takve aranžmane u kojima EU prema Hrvatskoj primjenjuje dvostruke kriterije, u kojima Hrvatska stalno preuzima samo nove obveze, a ne ostvaruje nikakva prava. Budućnost EU ovisit će o demokratizaciji odnosa unutar unije. Ako će u EU odluke donositi samo veliki, onda će posljedice po ljudstvom malobrojne europske narode biti nepredvidive. Zato Hrvatska mora biti krajnje oprezna, kako lošim izborom ne bi ugrozila svoju budućnost.

Za mene to ukratko znači, Hrvatska se mora izboriti za ravnopravnost, osigurati svoj suverenitet, slobodno izabrati savezništva koja joj odgovaraju i osigurati neovisnost u postojećem međunarodnom poretku.

No, jednaka je opasnost i od nametanja "zapadnobalkanskih" integracija. Nitko ne može birati svoje susjede, ali možemo ne ponavljati pogreške iz prošlosti. Dobrosusjedski odnosi se mogu i moraju izgraditi i obnoviti jedino na uvažavanju istine i međunarodnih pravnih normi. Uzmicanjem pred istinom, pristankom na kriminalizaciju hrvatske bliže i daljnje prošlosti, službena politika nije udobrovoljila naše susjede, nego je našu budućnost ponovo opteretila starim optužbama i mitovima.

Međunarodna savezništva, dobrosusjedski i partnerski odnosi ne mogu se graditi na takvoj osnovi.

Zato naš interes treba biti usmjeren k budućnosti koju sami izaberemo, a ne na "zapadnobalkanske" političke asocijacije koje će drugi izabrati za nas.

Početkom 1990-ih domovinska i iseljena Hrvatska zajedno su stvorili i obranili Hrvatsku. Svi smo tada bili hrvatski branitelji u najširem smislu, ali hrvatsko iseljeništvo danas je isključeno i većinom odvojeno od bilo kakvog utjecaja na kreiranje političkog i gospodarskog života u domovini. Nekad je naše zajedništvo pokretalo snažni val entuzijazma, inicijativa, napora koji su mijenjali okvire, sklopove, oblike moći, te institucije prethodnog razdoblja upamćenog po općem pomanjkanju slobode.

Hrvatska je pobijedila politički i vojno u Domovinskom ratu. Mi smo baštinici te pobjede i tog nasljeđa. Devedesetih godina uspjeli smo ostvariti političku slobodu. Sada je pred nama nova zadaća: oblikovati slobodu u modernoj gospodarskoj i kulturnoj praksi.

Zbog progresivnog rasta dugova u posljednjih deset godina, kako države, gospodarstva, tako i dugova hrvatskih obitelji, prijeti nam gubitak gospodarske slobode. Ako želimo dobro budućim hrvatskim generacijama, mi ćemo prekinuti neodgovorno zaduživanje, zajedno u domovini i uz podršku najvećih hrvatskih sinova i kćeri diljem svijeta, obnovit ćemo naše gospodarstvo i ostvariti gospodarsku slobodu.

Želimo jasno poručiti osporavateljima naše slobode, da je hrvatski narod o čijoj sudbini ti osporavatelji odlučuju, baštinik pobjede iz devedesetih godina, te da u svojoj zemlji bogatoj prirodnim resursima i svekolikim mogućnostima odbija biti dužnik, da odbija bilo kome dužnički robovati. Dugove ćemo vratiti ali više nećemo pristati na politiku koja će zaduživanjem kupovati naklonost birača i svoj opstanak na vlasti, i politiku koja vjerovnicima omogućava da nam kroji sudbinu.

Baštinici smo generacija koje su zajedno pobijedile u Domovinskom ratu. Na njihovim idealima, i na primjeru žrtava palih za slobodu, obnovit ćemo duh zajedništva i domoljublja, kao onih vrijednosti koje su veće i važnije od sitnih osobnih ili pak stranačkih interesa. Jedino na zajedničkim idealima i vrijednostima može se graditi slobodna, pravedna i postojana Hrvatska.

Potrebno je obnoviti razgrađene i oslabjele državne institucije. Obnoviti ugled i poštovanje hrvatskim braniteljima, obnoviti sustav nacionalne sigurnosti, te Hrvatsku vojsku, jer smo svjesni da nas u suvremenom svijetu čekaju mnoge prijetnje s kojima će Hrvatska biti suočena, bilo sama, ili pak kao članica NATO saveza.

Ne prihvaćam ravnodušno činjenicu da je iseljena Hrvatska ignorirana, marginalizirana i odbačena od službene politike. Obnova veza i uspostava trajnih mostova s iseljeništvom mogu i Hrvatskoj i njezinim ljudima diljem svijeta osigurati višestruku korist: gospodarsku – jer su to investitori koji i s malim ulaganjima mogu pridonijeti razvoju gospodarstva; diplomatsku – jer je iseljena Hrvatska najbolji zagovornik naših političkih i gospodarskih interesa u svijetu; demografsku – jer njihov povratak može biti doprinos i demografskoj obnovi Hrvatske.

Hrvatska ima i Ustavne i međunarodne obveze prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Nažalost tamošnji su Hrvati izgubili samopouzdanje u svoje mogućnosti, tako i vjeru u hrvatsku državnu politiku koja im nije pomogla, jednako kao ni međunarodna zajednica. Trebamo pomoći da se u BiH uspostavi ustavni poredak koji će jamčiti stvarnu, a ne samo deklarativnu konstitutivnost i ravnopravnost hrvatskog naroda. Naša je povijesna zadaća i moralna odgovornost obnoviti potporu Hrvatima u BiH, te sa predstavnicima međunarodne zajednice zagovarati trajno ustavno uređenje BiH, koje neće izbrisati konstitutivni hrvatski narod iz te države.

Duhovna obnova Hrvatske bit će onemogućena ako će u društvu vladati korupcija i nepotizam. Tada su na vlasti sila i nepravda, a caruju laži, obmane i prijevare. Zajednička nam je zadaća da obnovimo one vrijednosti kako bi krepost, stručnost, školovanost i poštenje bile odlike za stjecanje i radnih mjesta i službenih pozicija.

Trebamo profesionalnu i učinkovitu državnu upravu u kojoj će raditi časni i sposobni ljudi.

Umjesto sadašnjeg tužnog i zabrinjavajućeg stanja, želio bih u sljedećim godinama svekoliko djelovanje hrvatske vlasti usmjeriti prema jednom od najvažnijih ciljeva. A to je stvaranje pravila igre u kojima će mladi naći svoju priliku u svojoj zemlji. Kako ne bi odlazili u tuđi svijet trbuhom za kruhom, kako ne bi odustajali od braka, obitelji, rađanja i odgajanja djece. Kako bismo umjesto apatije, razočaranja, nezainteresiranosti za život, gospodarstvo i politiku, dobili Hrvatsku kao domovinu našeg mladog čovjeka, usmjerenu prvenstveno sreći, a ne izrabljivanju svojih mlađih generacija. Na svim društvenim razinama nova pravila igre moraju otvoriti prostore mladima, koji će više nego ikada do sada preuzimati upravljanje, poslove i odgovornosti. Koji će tako osnažiti domovinu i pripremiti je za konkurenciju u globalnom okruženju, u kojem s najvećim energijama nastupaju upravo nacionalne ekonomije s mlađom strukturom stanovništva.

Dragi prijatelji,

ovo nije moj program. Ovo su razlozi i motivi radi kojih se smatram obveznim prihvatiti kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske.

Kako ne bih iznevjerio one ideale mnogih generacija da živimo u svojoj, hrvatskoj državi, u društvu socijalne pravde koje će se ravnati prema visokim moralnim načelima. U društvu koje neće biti plijen
profitera, karijerista i licemjera, već će cijeniti rad i uspjeh na poslu, čestitost u obitelji, poštenje u zajednici, te odanost općem dobru i domovini.

Ima mnogo posla! U svakom poslu treba odnekud početi. Želim početi, kako naši ljudi kažu, „od glave"! Početi s promjenama koje će svima omogućiti da učine što smatraju da im je dano, u okruženju ukojem su najbolji poznavaoci, u kojem svakodnevno žive i rade.

Svjestan sam da ovo nije posao za jednoga čovjeka. Ovo je svjetonazor pomoću kojeg možemo zajedno obnoviti Hrvatsku.