PREDSTAVLJAMO




Home Vijesti Navještenje Gospodinovo: Blagovijest
Navještenje Gospodinovo: Blagovijest

Navještenje Gospodinovo: Blagovijest

0
0
The Annunciation by Paolo de' Matteis (Italian, 1662-1728). "Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip. A djevici bijaše ime Marija. Kad anđeo uđe k njoj, reče joj: 'Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!' Na te riječi ona se prepade i počne razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: 'Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.'

– Kako će to biti – reče Marija anđelu – jer se ja ne sastajem s mužem?

– Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa nije nemoguće.

Marija mu reče: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!' Tada je anđeo ostavi" (Lk 1,26-38).

U našem stoljeću kršćanska teologija ponovno otkriva tajne iz Isusova života. Njihov je početak Gospodinovo utjelovljenje po Duhu Svetom od Marije Djevice. Dok je prijašnja teologija u prvi plan stavljala Kristove takozvane apstraktne povlastice, kao što su: znanje, svetost, čini zadovoljštine, zasluge itd., dotle se danas, ne zanemarujući ih, uz njih raspravlja i o pojedinim tajnama Kristova života.

Put je takvoj teologiji već u prošlom stoljeću utro slavni kölnski dogmatičar Matthias Scheeben (1835-1888). Bio je on ne samo velik teolog i originalan mislilac, već još više svećenik Isusa Krista i Njegove Crkve, koji je iz poniznosti odbio naslov monsinjora. On je u svom vrlo vrijednom djelu Tajne kršćanstva pokušao dati teološko tumačenje ne samo kršćanskim istinama već i pojedinim tajnama Isusova života. U našem je stoljeću to još više razvio benediktinac Casel. Poticaj za to sigurno je proizašao iz razmatranja Svetog pisma, osobito Evanđelja, kao i iz proučavanja djela svetih Otaca, koji su u izlaganju tajni Kristova života još uvijek nenadmašivi. Koliki su od njih izrekli uvijek suvremene govore nad izvještajem svetoga Luke o Gospodinovu navještenju! Navedimo bar nekoliko zrnaca iz toga neprocjenjivog blaga!

"Naš je Bog, Isus Krist, rođen od Davidova sjemena, bio nošen u Marijinu krilu" (sv. Ignacije Antiohijski).

"Krist je bio rođen od Djevice" (sv. Irenej).

"Kršćani vuku svoje podrijetlo od Isusa Krista, koji je uzeo tijelo i bio rođen od svete Djevice" (apologeta Aristid).

"Krist je postao čovjekom od Djevice" (sv. Justin).

"Riječ je sišla u svetu Djevicu Mariju da se u Njoj utjelovi" (sv. Hipolit).

"Djevica je začela i donijela na svijet Emanuela. A On, kao što je prije rođenja od Djevice mogao imati Boga za Oca bez majke, tako je, kad se rodio od Djevice, mogao imati jednu ženu za majku bez ljudskog oca" (Tertulijan).

"Krist je uzeo tijelo od Djevice Marije i postao je čovjekom za nas" (sv. Atanazije).

Iz cjelokupne kršćanske predaje, kojoj su najodličniji predstavnici i svjedoci sveti Oci, slijedi da je preblažena Djevica svojim činom rađanja dala Isusu ljudsku narav ili materiju od koje bî sazdano Njegovo tijelo. I to je tijelo, kao svaka druga ljudska majka, u svome krilu pod srcem nosila 9 mjeseci hraneći ga svojom krvlju. Zato sveti Beda Časni s pravom tvrdi: "Krist je bio začet iz djevičanskog krila, ne uzimajući tijelo iz ništavila niti drugim putem već iz majčinoga tijela." A sveti Andrija Kretski uči: "Presveta je Marija sjedinila Kristovu ljudsku narav s Bogom."

Za današnju je teologiju u Kristovu utjelovljenju snažno naglašen događaj spasenja. Sin Božji se utjelovio da postane Spasitelj, da izvrši djelo spasenja. Zbog toga se i ne promatra utjelovljenje odijeljeno od ostalih tajni Kristova života, već povezano s njima, štoviše, sjedinjeno s čitavim Isusovim bogočovječjim životom.

"S Lukinim pripovijedanjem nalazimo se na vrhuncu koji povezuje Stari i Novi zavjet. U nj se slijevaju sva proroštva, a iz njega proizlazi sav budući razvoj, pa i onaj eshatološki povijesti spasenja. Na tom vrhuncu se nalazi Krist, Bogočovjek, Spasitelj, Isus, koji kao Jahve u svetinji nad svetinjama prebiva u Marijinu krilu, a Ona je prava Majka pravoga Božjega Sina…" – uči nas u naše dane kardinal Pietro Parente, pa nastavlja: "Utjelovljenje je povijesni čin (iako ne i iskustveni). On uključuje duboku tajnu božansko-ljudske veze (bogočovještva) u osobi Isusa Krista."

Budući da se radi o jednom povijesnom događaju, pravo je da ga na Blagovijest svake godine svečano, u tihoj radosti i dubokoj zahvalnosti, slavimo. Opravdano je da nam već stoljećima taj preznameniti spasenjski događaj i draga naša zvona svojim zvukom tri put dnevno naviještaju. A što ćemo na glas zvona činiti, poučio nas je u naše dane Pavao VI. Njegovom poukom završimo ovo naše letimično razmišljanje!

"Naša riječ o Angelusu želi biti samo jednostavan ali živ poticaj da se običaj njegova moljenja sačuva gdje i kada je to moguće. Toj molitvi nije potrebna obnova: njezina jednostavna struktura, njezin biblijski značaj, njezino povijesno podrijetlo, koje je povezuje uz moljenje za očuvanje mira, njezin takoreći liturgijski ritam koji posvećuje razne trenutke dana, njezina otvorenost prema vazmenom otajstvu koja nas navodi da spominjući Utjelovljenje Sina Božjega molimo da po Njegovoj muci i križu budemo privedeni k slavi uskrsnuća, čine da ta molitva, nakon stoljećâ, zadržava svoju nepromijenjenu vrijednost i netaknutu svježinu. Istina je da su neki običaji, koji su tradicionalno bili povezani s moljenjem Angelusa, već nestali, ili da teško mogu opstati u modernom životu; ali se tu radi o rubnim elementima: vrijednost razmatranja otajstva Utjelovljenje Riječi, pozdrava Djevici i utjecanja Njezinu milosrdnu zagovoru ostaje nepromijenjena. Unatoč novim uvjetima vremena, karakteristični trenuci dana – jutro, podne i večer – koji razgraničavaju periode djelovanja te pozivaju da se zaustavimo u molitvi, ostaju za veći dio ljudi nezamjenjivi" (Marialis cultus, br. 41).

 

 

Sveti dobri razbojnik

 

dizmin_kriz"Čudesan je Bog u Svojim svecima!" Ako to u većoj ili manjoj mjeri vrijedi za svakoga sveca, onda to pogotovo vrijedi za desnog razbojnika, koji je s Kristom bio razapet na križ. On prema svim našim mjerilima nikad ne bi bio svetac, a ipak upravo je on zaslužio da čuje s Kristovih usta ove riječi: "Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!" (Lk 23,43).

Iako Evanđelje ne navodi zločine zbog kojih su razbojnici bili raspeti, iz uobičajenog pojma kojim su nazvani znači da su bili sve prije nego sveci. Bili su jednostavno razbojnici, pljačkaši na veliko, hajduci, pustahije, a možda i ubojice zbog grabeža. O tome govori i težina njihove kazne: smrt na križu, najokrutnija smrt. Sam dobri razbojnik priznaje svoju i svoga plačidruga grješnost: "Mi smo ovdje po pravdi, jer primamo zasluženu plaću za svoja djela" (Lk 23,41).

Po zlim djelima oba su razbojnika bila jednaka, ali kad su se našli razapeti uz Isusa, nasta među njima preokret. Sv. Luka piše: "Jedan od obješenih zločinaca vrijeđao Ga (Isusa): 'Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!' Tada drugi progovori i ukori ga: 'Zar se Boga ne bojiš, ti koji podnosiš istu kaznu?'… 'Ovaj nije nikakva zla učinio.' Pa nadoda: 'Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!'" (Lk 23,39-42).

U riječima dobrog razbojnika jasno se nazrijeva kajanje, osuda svih njegovih zlih čina, primanje kazne kao zadovoljštine za počinjene nepravde, vjera u Isusa Krista, Gospodina i Kralja, koji ima kraljevstvo. Takvo kajanje pribavilo mu je od Isusa ne samo oproštenje već i svečanu kanonizaciju, jer Isus mu jamči da će ući u njegovo kraljevstvo, a tamo ulaze sveti. Isus ga je opravdao za svetost i osposobio za ulazak u Božje kraljevstvo.

Evanđelje nam o dobrom razbojniku više ništa ne pripovijeda, no unatoč tome on je u carstvu svetih postao vrlo popularna ličnost. Njega jednako uzvisuju kako istočni tako i zapadni sveti Oci. Čujmo bar neke!

Sv. Augustin: "Apostoli su se pokolebali u vjeri u Isusa Krista, iako su vidjeli da je uskrisivao mrtve. Dobri razbojnik ga je vidio kako visi na križu i povjerovao u njega kao u Boga."

Sv. Leon Veliki: "Dizma (tako nazivaju dobrog razbojnika apokrifna Evanđelja) nije vidio čudesa koja je Gospodin učinio za života; nije mogao vidjeti ni ona što ih je učinio poslije smrti. Pa ipak je sudruga u patnji priznao za svoga Gospodina. U krivcu koji umire s njime zaziva svoga Spasitelja."

Sv. Ivan Zlatousti: "Dok svećenici i narod jednoglasno kažu da je Krist zločinac, Dizma Ga proglašuje nevinim i svetim. Dok Ga svi zlostavljaju kao roba, on Ga naviješta kao Gospodina. Dok Ga svi napadaju kao najgoreg između ljudi, dotle Mu se on obraća kao svome Bogu. Svi hule na Isusa, samo Ga Dizma brani. Svi Ga preziru, samo Ga on hvali. Svi Ga optužuju, samo Ga on proglašava nevinim."

Sveti Ciprijan ide čak tako daleko da dobrog razbojnika naziva "mučenikom i krštenim u svojoj krvi, dok ispovijeda Kristovo božanstvo".

Evo i čitav niz raznih časnih naslova, kojima sveti Oci nazivaju dobrog razbojnika. Oni ga nazivaju:

prijatelj Isusa Krista,

sudrug Njegova mučeništva,

optužitelj Njegovih mučitelja,

čuvar raja,

evanđelist Isusa Krista,

Gospodinov prorok i odvjetnik, koji Ga naviješta

i brani od napadaja,

prvina Isusova križa,

Isusov pobočnik,

orao koji leti u nebo.

Dobroga razbojnika štuju mnoga mjesta kao svoga zaštitnika. Ponajbolji slikari ovjekovječili su ga svojim slikarijama.

Papa Siksto V. dopustio je redu mercedarijevaca da liturgijskom službom časte dobrog razbojnika kao priznavaoca. Svi u dobrome razbojniku vide primjer savršenog pokajanja, koje briše grijehe, a zazivaju ga i osuđenici na smrt.

U Zagrebu na Kaptolu postoji mala kapelica Svetog Dizmuša. Pokojni isusovac o. Miroslav Vanino, dok je mogao, svaki je dan hodočastio do te kapelice da si od dobrog razbojnika izmoli sretnu smrt. Posve dobra pobožnost! Ona nas sjeća Isusova beskrajnog milosrđa i mogućnosti spasenja i u posljednji čas. Doista je čudesan Bog u svojim svecima!

Mariju si opravdao,

Raj zločincu obećao

Pa i meni nadu dao.

Molitva mi nema moći,

Al' Ti blag si, ne daj poći

U plam vječni mojoj zloći!

K ovcama me svojim kreni,

Među jarad ne daj meni,

S desne strane mene djeni!

Kad pretreseš grješnim svijetom,

Plamenu ga predaš kletom,

Zovni mene s vojskom svetom!

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA