PREDSTAVLJAMO




Home Vijesti Sofija Naletilić Penavuša
Sofija Naletilić Penavuša

Sofija Naletilić Penavuša

0

Sv. Franjo
SOFIJA NALETILIĆ PENAVUŠA ( 1913.-1994.)


Prvu izlozbu radova Sofije Naletilic Penavuse organizirao je 1982. hrvatski

knjizevnik i povjesnicar umjetnosti Dubravko Horvatic- u galeriji "Schira" u

Zagrebu. Tom je prilikom Horvatic pokazao oveci broj radova dotad nepoznate

naivne umjetnice u hrvatskim kulturnim krugovima. Njene skulpture vidio je u

Franjevackom samostanu na Sirokim brijegu 1981. Zacu eni Horvaticevim

odusevljenjem, franjevci su ga uputili k svojoj zupljanki "Babi" ( u

Hercegovini taj izraz nema pejorativno znacenje) Penavusi u Oklaje, tek

kilometar udaljene od Brijega.

 


Sofija Naletilic Penavusa nikad dotad nije izlagala, niti je putovala u

radijusu vecem od tridesetak kilometara, a pocela je stvarati slucajno.


Zena, koja je 1942. odjenula crninu nakon sto je izgubila muza Marijana i

njegova brata fra Stjepana Naletilica, ostala je sama sa sestero djece, od

kojih je zivih jos troje. Fivjela je u sirotinjskom kraju, gdje se moglo

opstati samo od mukotrpna uzgoja duhana, trgovinu kojim je drzava strogo

zabranjivala, bijegom u Njemacku i Australiju, te- molitvom.


U veljaci 1976. dozivjela je Sofija Naletilic Penavusa jos jednu tragediju.

Smrt joj otima sina Vitomira. Bile su joj tada 64 godine. Tu tragediju jedva

da je prezivjela, a nosila je u sebi usud brojnih narastaja svog naroda,

njegovu mudrost i njegov govor. Ipak, za osobe poput nje morao je postojati

izbor. I taj se dogodio slucajno- njen unuk Dragan dobio je domacu zadacu,

"Mali je bio smeten", a Baba je uzela trisnjino drvo i napravila kokos.

kasnije ju je obojila. Unuk je ocijenjen vrlo dobro, a onda su pocela

dolaziti i druga djeca. Vise nije stala.


Zapocela je raditi, kontinuirano, ono za sto je, ocito, bila predodredena.

Radila je svakodnevno (osim nedjeljom) u niskoj betonskoj garazi kuce u

kojoj je zivjela. Religiozna, u dubokoj vezi s Bogom, Sofija Naletilic je

molila uvijek dok je "diljala", brzo, u ritmu tesanja. Nikad pred drugima,

da joj molitva i lik ne bi utekli- jer je to bio njen cin stvaranja. Drva su

joj donosili odasvud, ona tvrda, bolja, koristila je za svece, fratre,

narodne junake, raspela…ona meksa za ptice, kornjace, fabe…


Kad bi stvorila "novo bice" prestala bi moliti. Zatim bi uzimala kist i

bojala. Zivom bojom, gotovo divlje snage, iskazivala je svoj karakter-

uspravne, vedre, snazne osobe, koja fzivi na svojem tlu iz kojega crpi

praiskonsku energiju mudraca, ali i obicnih ljudi.


Bol i usud- samo su njezini pokretaci, a boja je radost koja se ne moze

zatajiti. Skulpture su joj bile iskaz osobne more, ali oslobodenje od nje

kroz mastovite vedre oblike.


"Diljajuci" cak i nije previse razmisljala. Birajuci samo drvo, zamislila bi

sto ce od tog komada nastati i- kako je sama obicavala govoriti- sto bi

zamislila to bi ucinila.


Fascinantnom radoscu stvaranja, kroz svaku je skulpturu progovarala, za

svaku je imala svoju pricu, za neku tek lucidnu primjedbu.


Diljala je iz jednog komada. Nije voljela dodavati ni ruke ni noge- tek ako

je morala, a drvo joj samo nije dalo. Slijedeci oblik drveta, izgradila je

fantasticni bestijarij- ptica nakrivljenih na jednoj nozi, ali uvijek u

ravnotezi, kornjaca, zaba, sova sa po dva lica, "ona ti je dvolicna, jedno

misli , drugo govori".


U Babinu kraju nebo je bistro, plavo, gotovo da na nekim mjestima nema crte

koja ga razdvaja od tla. U toj bozanskoj prirodi dolaze mi u mislima

Simicevi stihovi- ja koracam livadama plav od sutona- i cini mi se da je i

Sofija bila obasjana plavim sutonima i da je na toj skrtoj zamlji

pronalazila sebe i otkrivala ljubav. I da je ostala neopterecena i slobodna.


U tom tajanstvenom kontaktu stvorenom izme u neba i zemlje Sofija je

uspjela, izolirana od svih umjetnickih struja, ostvariti zacudan, moderan

opus ( njeno pojavljivanje cak koincidira s pojavom "nove slike") i

potvrditi tezu o insitnoj umjetnosti. Njene skulpture podsjecaju na

romanicke- zatvorene, frontalno postavljene, naglasene linearnom silhuetom.

Ne zanima je obujam ni predocavanje- poput svih samoukih umjetnika, zanima

je prica, unutarnji zivot predocenoga. cer, dok oblik nastaje iz prirode,

tj. dok joj ga sama priroda zadaje, bojom mu utjelovljuje dusu. Vedru,

najcesce! Prvo oboji cijelu povrsinu skulpture, zatim linijom u ritmovima

pojacava i zatvara polja skulpture unutar kojih sitnim, brzim potezima

"sara" perje ili krzno svojih bestija, ili pak ponavlja motiv ornamenata

njihovih plasta.


U prikazima svetaca i povijesnih licnosti je suzdrzanija; to su njeni junaci

(kralj Tomislav, Sibinjanin Janko, Mijat Tomic, Sv, Juraj…)


U njenoj garazi na pocasnom mjestu stoji Gospa izdubljena u nisi jednog

panja, do nje Sv. Franjo koji pripovijeda pticama, na podu, zbijene jedna do

druge, stoje tice, zabe, orli, vuci, kornjace…gardisti bez ruku, nogu

("jadni nasi momci"), koje je diljala u, srecom kratkotrajnom izgnanstvu, na

ziovu. Do njih posljednji, nedovrseni rad- ogromna zmija za koju ne znam da

li se povlaci ili tek treba napasti. S desne strane hrvatski junaci na

konjima s isukanim sabljama, jos jedan Sv, Franjo…


Jednom je u povjerenju rekla:"Puna mi je garaza tajanstvenih duhova, misli,

sa svima razgovaram". Sada njeni junaci komuniciraju i bore se sami.


Vlasta Gracin Zuic, Art Historian, curator in Croatian Museum of Primitive Art


(originalni tekst sa stranice http://www.videodocument.org/nona/Penexh.htm)

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA