PREDSTAVLJAMO




Home Kultura Sretan Uskrs
Sretan Uskrs

Sretan Uskrs

0
0
uskrsnu_kako_je_rekaoNovozavjetni nam spisi ne dopuštaju da šutimo o Isusovu uskrsnuću jer ono je izvorište i trajni temelj kršćanske vjere, s njim kršćanstvo stoji i pada. Isusovo uskrsnuće – temelj kršćanske vjere Sažetak Autor polazi od poteškoće govora i vjerovanja u Isusovo uskrsnuće, pokazuje u povijesno-apologetskom razmišljanju postanak uskrsne vjere utemeljene na ukazanjima, potvrđene praznim grobom, osvjetljuje narav uskrsnuća i u dogmatskom dijelu ukazuje na njegovo značenje za Boga, za Isusa, za čovjeka i njegov svijet. Uvod “Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrisuje?” (Dj 26,8) Hrvatski kardinal Dr. Franjo Kuharić u propovijedi na Uskrs 7. travnja 1996. pripovijeda o svećeniku radniku u Francuskoj koji je ušao u radnički svijet i stekao brojne prijatelje među samim komunistima. Jednome od njih umrla majka. Došao je izraziti sućut i taj svećenik. Sjeo je među ožalošćene i šutio. Prijatelj komunist udari šakom po stolu i reče svećeniku: “Govori!” “O čemu?”, upita svećenik. “O uskrsnuću! Ti jedini imaš riječ pred smrću!” Govoriti o Isusovu uskrsnuću nije lako. To nam potvrđuju i novozavjetni spisi. U Markovu evanđelju imamo o tome samo 8 redaka. Ni ostala evanđelja nisu puno rječitija. Isusovo uskrsnuće je eshatološko-transcedentni događaj, ne spada u naš kategorijalni svijet, nadilazi naše iskustvo, izmiče našoj spoznaji i našem izričaju. Ne samo da je teško govoriti o Isusovu uskrsnuću nego još više teško je vjerovati u tu temeljnu istinu kršćanstva po kojoj se ono razlikuje od svih drugih religija i ideologija. Već je Pavao u svom propovijedanju naišao na sumnju i otpor. Kad je prema Djelima apostolskim u Ateni na Areopagu, u kolijevci grčke mudrosti, pred epikurejsko-stoičkim mudracima poč eo govoriti o uskrsnuću mrtvih, jedni mu se stadoše rugati, a drugi mu rekoše: “O tom ćemo te slušati drugi put” (Dj 17, 32). Kad je u povodu svoje obrane pred kraljem Agripom spomenuo da je Isus umro i uskrsnuo, rimski upravitelj Porcije Fest reče mu: “Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo” (Dj 26,24). Unatoč tome kršćanin mora govoriti o Isusovu uskrsnuću. Novozavjetni nam spisi ne dopuštaju da šutimo o Isusovu uskrsnuću jer ono je izvorište i trajni temelj kršćanske vjere, s njim kršćanstvo stoji i pada. Kršćanska vjera koja nije uskrsna, nije kršćanska. Iz njega se rodila novozavjetna kerigma i Crkva. Ono prožima sve novozavjetne spise i nema u Novom zavjetu nijednog članka vjere koji se ne bi apriori temeljio na Isusovu uskrsnuću. Ono po čemu se Isus kvalitativno razlikuje od svih drugih vjerskih utemeljitelja i velikana povijesti jest upravo njegovo uskrsnuće [1]. Pavao je toga svjestan i svojim Korinćanima koji sumnjaju u to piše: “Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio… A ako Krist nije uskrsnuo,… još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” (1Kor 15,14-20). Pokušat ćemo u ovom izlaganju govorit o Isusovu uskrsnuću pod tri vidika: u prvom dijelu pod povijesno-apologetskim vidikom, u drugom dijelu o događaju uskrsnuć a i njegovim znakovima, u trećem o značenju Isusova uskrsnuća za Boga, za njega samoga, za čovjeka i njegov svijet. I. POVIJESNO-APOLOGETSKO RAZMIŠLJANJE O ISUSOVU USKRSNUĆU Zašto se stari Grci i Rimljani sablažnjavaju, odbijaju, ne prihvaćaju i ne žele prihvatiti Pavlovu poruku o Kristovu uskrsnuću? Jednostavno zato jer se ne uklapa u njihove kategorije, u njihovo dualističko poimanje čovjeka i njegove sudbine. Veliki grčki mislioci, poput Platona, vjerovali su u besmrtnost duše, ali pomisao na uskrsnuće tijela bila im je potpuno strana, nepoželjna i neprihvatljiva. Što čovjeka čini čovjekom, to je duša koja se nalazi u tijelu kao u zatvoru i čezne za slobodom i blaženstvom koje se postizava u carstvu ideja smrću tijela. Smrt je za velikana stare Grčke, Sokrata, sveč ani čas, dan oslobođenja kojem ide u susret blagdanskim raspoloženjem. Vijest o uskrsnuć u tijela znači povratak duše u stare okove materije, što grčki genij ne želi. Imajući to na umu možemo zaključiti da uskrsna vjera nije nikako mogla poniknuti na helenističkom tlu. I modernom čovjeku teško je povjerovati u činjenicu da je raspeti Isus iz Nazareta uskrsnuo. To se tobože protivi znanosti i poznatim prirodnim zakonima. Goethe piše 9. prosinca 1782. svom prijatelju Lavateru: “Držiš evanđelje kakvo jest božanskom istinom.. Što više mislim da je to hula protiv velikoga Boga i njegove objave u prirodi”. [2] Goethe je progovorio gotovo u ime svog stoljeća, koje neki nazivaju njegovim vremenom “Goethezeit”. Upravo 18. vjek, vijek prosvjetiteljstva, otvorio je u biti svu modernu problematiku oko Isusova uskrsnuća. Nizale su se teorije jedna za drugom da protumače činjenicu prazna groba i naglu promjenu u Isusovih učenika. Neki su izmislili teoriju krađe: Isusovi učenici su noću ukrali i sakrili Isusovo tijelo i pedeset dana nakon toga, kad stvar nitko više nije mogao provjeriti, počeli propovijedati da je uskrsnuo [3]. Nakon što se hipoteza krađe i prevare nije uspjela održati, racionalisti su pokušali na druge načine tumač iti uskrsnu vjeru prve Crkve primjerice hipotezom prividne smrti- Isus je samo prividno umro; hipotezom zamjene – Šimun Cirenac je umro namjesto Isusa, hipotezom evolucije iz židovsko-helenističkih religioznih ideja. Svi ti pokušaji tumačenja Isusova uskrsnuć a nisu ništa drugo nego oživljavanje židovske polemike iz evanđelja (Mt 27,64; 28,12ss) koje je u svoje vrijeme čak i David Friedrich Strauss proglasio čudnima, a u naše vrijeme ateist Milan Mahovec apsurdnima [4]. Danas je još uvijek utjecajna psihološko- evolucionistička hipoteza, kojoj je u biti začetnik njemački protestantski teolog i egzeget D.F. Strauss (1808-1874) i koja se u raznim varijacijama javlja u svih tzv. redukcionista koji uskrsnu vjeru ne tuma če pomoću ukazanja raspetog i uskrsnulog Isusa nego pomoću religijskih ideja i očekivanja ondašnjeg vremena, refleksije učenika i naknadnog Isusovog utjecaja na njihovu refleksiju. Već je Goethe ustvrdio u svom Faustu, a poslije njega mnogi drugi sve do naših dana, da se na uskrsno jutro ništa nije dogodilo na Isusu, nego samo na njegovim učenicima: “Oni slave uskrsnuće Gospodinovo jer su sami uskrsnuli.” [5] Tragični događaji Velikog petka nisu mogli izbrisati sve one dojmove koje je Isus ostavio na svoje učenike. “On je bio odveć velik da bi mogao umrijeti” (Paul de Lagarde). Nakon tragične smrti na križu, nakon preživljenog šoka, učenici su počeli u miru u Galileji sve više razmišljati o njemu i njegovu djelu. Uslijed te refleksije i utjecaja koji je Isus na njih ostavio, budi se u njima postepeno prvotno oduševljenje i vjera iz koje su proizišle vizije subjektivne naravi bez objektivne stvarnosti. Iz tih vizija rodila se i svijest odgovornosti za Isusovu stvar da ne pane u zaborav. Tako se kod Isusa kao kod nikoga drugoga, primjećuje Ernst Bloch, poraz pretvorio u pobjedu, tragedija u trijumf, svršetak u početak, smrt u novi vječni život. Ima li to psihološko-evolucionističko tumačenje uskrsne vjere prve Crkve kakvu podlogu u uskrsnim izvještajima ili je ona psihološka kombinacija onih koji ju zastupaju? “Morali bismo, veli Günther Bornkamm, izvrnuti sve uskrsne izvještaje kad bismo ih htjeli izreći Faustovim riječima: ‘Oni slave uskrsnuće Gospodinovo jer su sami uskrsnuli’. Ne, oni nisu sami uskrsnuli. Što proživljavaju u strahu i tjeskobi i što tek polako u njima budi radost i zanos jest upravo ovo: Oni, učenici, obilježeni su na uskrsni dan smrću, a Raspeti i pokopani živi. Koji su ga nadživjeli, mrtvi su, a umrli je živ” [6]. Učenici nisu tvorci uskrsne vjere   Objektivni i subjektivni razlozi govore da Isusovi učenici nakon njegove tragične smrti na križu nisu bili nikako disponirani za vjeru u njegovo uskrsnuće. Apostoli su bili Židovi i kao takvi, ukoliko su uopće vjerovali u uskrsnuće, – jer u Isusovo vrijeme liberalno-konzervativna stranka saduceja ruga se takvoj vjeri (Mk 12,18-27) – onda samo u sveopće i na svršetku povijesti, a nikako u pojedinačno i prije sudnjeg dana (Dan 12,1-2; 2Mak 7,9.11.14.22-23.29). Osim toga Isus je završio sramotno na križu, a Zakon kaže: “Proklet je tko god visi na drvetu” (Gal 3,13). Da bi Bog uskrisio prokletog čovjeka i to prije svršetka svijeta protivi se svim religioznim osjeć ajima Židova ondašnjeg vremena. Kalvarija je, veli G. O’Collins, “bila povodom duboke teološke krize u Isusovih učenika i uzdrmala njihovu vjeru u Isusa, pa čak i u Boga u čije ime je On govorio i radio” [7]. Za učenike sramotna Isusova smrt nije bila nikakav dokaz za istinitost njegova poslanja i njegove životne prakse, nego naprotiv protudokaz, opovrgnuće njegovih pretenzija i uništenje njihovih nadanja i iščekivanja. I stoga se prema Moltmannu [8] i O’Collinsu [9] ne može govoriti o kontinuitetu vjere učenika prije i poslije uskrsnuća kako to čini U. Wilckensa [10], a nakon njega R.Pesch[11], E. Schillebeeckx [12] i na svoj način Milan Machovec13. Isusovom smrću sve se je srušilo u njegovim učenicima. Njihovo unutarnje raspoloženje opisuje sv. Luka u zgodi dvojice učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35). Karl Rahner vidi u njima “dvojicu modernih egzistencijalista” [14] kojih je životno načelo egzistencijalistička deviza, “trijezno misliti i ničemu se više nadati” (Camusu) [15]. Učenici iz Emausa ne prave, prema H. Zahrntu, nikakvu „uskrsnu šetnju”, nego se udaljuju od Jeruzalema. Križaju posljednje godine svoga života. Ne mogu se doduše još pomiriti s onim što se je dogodilo, razračunavaju se s tim, ali su žalosni, razočarani i bez nade. Stvar s Isusom iz Nazareta pokazala se zabludom: „A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela'”(Lk 24,21) [16]. Ne samo ta dvojica, nego i svi učenici pokopali su sve svoje nade sa svojim učiteljem. Nijednom od njih ne pada na pamet da bi Isus mogao uskrsnuti. Što više smatraju da je sve propalo, ne snalaze se, puni su straha i beznađa. To je unutarnje raspoloženje Isusovih učenika nakon njegove smrti koje nepristrani povjesničar na temelju uskrsnih izvještaja može ustanoviti. To raspoloženje govori da učenici nisu mogli biti tvorci uskrsne vjere. Kratko nakon toga raspoloženje je kod njih sasvim drukčije što opet svaki nepristrani povjesničar može ustanoviti. Isti učenici koji su se razočarani počeli razilaziti, ili su se uplašeni povukli iza zatvorenih vrata, skupljaju se u mjestu Isusova smaknuća, istupaju javno i neustrašivo svjedoče pred onima koji su ga ubili: “Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci” (Dj 3,15). Kako protumačiti tu naglu promjenu? Što se je dogodilo između ta dva oprečna iskustva? “Mora, – veli Martin Dibelius – da je nešto nastupilo što je u kratkom roku ne samo izazvalo potpuni preokret njihova raspoloženja, nego ih i osposobilo za novu aktivnost i osnivanje zajednice. To ‘Nešto’ je povijesna jezgra uskrsne vjere” [17].   II. DOGAÐAJ USKRSNUĆA I NJEGOVI ZNAKOVI To nešto sami učenici nazivaju Isusovim uskrsnućem. Kako se je zbilo i što se je na samom Isusu između ta dva oprečna iskustva njegovih učenika dogodilo, ostaje ovijeno velom neprobojne tajne. Uskrsna liturgija veliča noć “koja je jedina zavrijedila znati vrijeme i čas kad je Krist od mrtvih ustao.” Katekizam Katoličke crkve ističe: “Zaista, nitko nije bio svjedok očevidac samog događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo. Njegova najunutarnjija bit, prijelaz u drugi život još je manje zamjetljiva ćutilima” (KKC 647). Znači li to da Isusovo uskrsnuće nije povijesni događaj? Ako se pod povijesnim događajem shvaća ono što se može povijesno-znanstvenom metodom dokazati, s drugim događajima usporediti, u povijesni kontekst staviti, pojmovno izraziti i provjeriti, onda Isusovo uskrsnuće nije povijesni događaj. Isusovo uskrsnuće, iako se dogodilo na razini nedostupnoj našoj spoznaji, ipak time nije rečeno da u cijelosti svoje zbilje, u značenju i djelovanju, stoji izvan naše povijesti. Ono se dogodilo u povijesnom prostoru, na povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta i tiče se naše povijesti kao nijedna druga stvarnost, jer je utemeljuje, osmišljava, preobražava i jamči joj sretan ishod [18]. Sve što jedan nepristrani povjesničar može svojom povijesno-znanstvenom metodom ustanoviti jest Isusova smrt, zatim svjedočanstvo učenika da je uskrsnuo, da im se ukazao i napokon prazan grob. Uskrsna svjedočanstva učenika izražena su na dva načina: u obliku navještaja (uskrsne kerigme) i uskrsnih izvještaja. Uskrsni navještaji Uskrsni navještaji su stariji; provlače se kroz sve novozavjetne spise, napose kroz Pavlove poslanice i govore u Djelima apostolskim i to u obliku jednočlanih, dvočlanih i višečlanih vjeroispovijesti, ovisno o tome da li se odnose samo na uskrsnuće ili uključuju u sebi Isusovu smrt i svjedočanstvo učenika. Jednočlane vjeroispovijesti bilo da su u obliku iskaza “Bog ga je uskrisio od mrtvih” (Rim 10,9), “Ta koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom” (1Kor 6,14) bilo u obliku participa “Onaj koji uskrisi Isusa od mrtvih” (Rim 4,24) “Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8,11a.b; usp. 2Kor 4,14; Gal 1,1; Kol 2,12) potječu iz prvih godina nakon Isusove smrti i izriču vjeru u Isusovo uskrsnuće kao Božje djelo. Dvočlane i višečlane vjeroispovijesti povezuju Isusovo uskrsnuće s njegovom smrću: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime” (1Sol 4,14; usp. 1Kor 15,3s; 2Kor 5,15), s predanjem za naše grijehe: “Koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja” (Rim 4,25), s njegovom slavom kod Boga: „kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. (Ef 1,20; 1Petr 1,21), s našim krštenjem i životom u Kristu: „Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću”. (Rim 6,3.8-11) [19].   Uskrsni izvještaji Uskrsni izvještaji došli su do nas u dvostrukom obliku: 1. izvještaji o ukazanjima i 2. izvještaji o praznom grobu.   1. Isusova ukazanja   O Isusovim ukazanjima postoje brojna svjedočanstva iz predpavlovske i pavlovske predaje u obliku vjeroispovijesti: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici…” (1Kor 15,3 -5. 6-8), iz svih evanđelja pak u obliku izvještaja. Svi oni svjedoče da se raspeti Isus živ u Božjoj slavi ukazao nekim pojedincima i skupinama, ponajprije Šimunu (Lk 24,34) odnosno Kefi (1Kor 15,5) zatim dvanaestorici, mnoštvu braće, Jakovu, ženama, dvojici na putu u Emaus i na kraju Pavlu samome. Iz tih ukazanja nikla je njihova uskrsna vjera ne na temelju nekog njihovog unutarnjeg rvanja i oduljeg procesa dozrijevanja, kako su nakon Straussa uvijek iznova tvrdili brojni subjektivist. Uskrsna ukazanja nisu nikakve subjektivne vizije, mistična ushićenja ni neka posebna unutarnja rasvjetljenja Isusovih učenika, nego stvarni, iznenadni susreti s raspetim Kristom u kvalitativno novom načinu bivovanja. Sva aktivnost je u Kristu koji se ukazuje, odnosno u Bogu koji daje da se ukaže. Učenici kojima se ukazuje pasivni su; njima je dano da ga vide; oni su iznenađeni, reagiraju ispočetka sa strahom, neshvaćanjem, sumnjom i nevjerom tako da ih Uskrsnuli mora gotovo nadvladati da bi povjerovali. [20] Učenici nisu vidjeli bilo što ili bilo kakvo nebesko biće, nego raspetog Isusa u Božjoj slavi. Iz analize uskrsnih ukazanja vidi se da ona u sebi sadrže dva vidika: odraz Božje slave na Isusovu liku i prepoznavanje Isusa po znakovima raspeća u toj slavi. Poistovjećivanje uskrsnulog Krista s raspetim Isusom nije se moglo dogoditi pomoć u samih ukazanja, nego tek pomoću njihove interpretacije. A ta interpretacija nije došla od učenika, nego od uskrsnulog Krista. On se sam morao njima u viđenjima iskazati bilo riječima bilo nekim gestama iz preduskrsnog života kao uskrsnuli raspeti Isus. Bez popratnih “audicija” i bez prepoznavajućih znakova iz prijašnjeg Isuova života uč enici ne bi mogli ustanoviti da se u ukazanjima radi o njihovu učitelju Isusu iz Nazareta. U nekim ukazanjima uz motiv prepoznavanja izražen je i motiv poslanja učenika u sav svijet da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju ((Mt 28,16-20; Lk 24,36-49; Iv 20,14-16; Mk16,9-20). Biti Isusov učenik znači biti “svjedok njegova uskrsnuća” (Dj 1,22). Isusovo uskrsnuće nije nikakvo ponovno oživljavanje mrtvog Isusa i nikakav povratak u ovaj prostorno-vremenski život koji je podređen smrti, nego je to konačni proboj granice o koju su se razbijale sve ljudske nade, uništenje posljednjeg neprijatelja, smrti. Za Sokrata se veli da je nadvladao umiranje, a Isus je nadvladao smrt (Dietrich Bonhoeffer). “Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje” (Rim 6,9) [21]. Isusovo uskrsnuće potvrđeno je otkrićem praznog groba.   2. Prazan grob i njegovo značenje   Svi evanđeoski izvještaji donose svjedočanstva o praznome grobu. Prazan grob sam po sebi nije još nikakav dokaz za Isusovo uskrsnuće, jer odsutnost Isusova tijela može se protumačiti na razne načine: krađom ili premještajem na neko drugo mjesto, kako se je i tumačilo, o čemu imamo tragova u evanđeoskim izvještajima (Mt 28,11-15; Iv 20,2,13,15). Većina teologa slaže se “da je izvještaj o praznom grobu i njegovom jutarnjem otkriću utemeljen. Mnogo toga govori za njega a ništa odlučujućeg i određenog protiv njega” [22]. Zagovornici povijesnosti praznog groba donose slijedeće razloge: 1. Mjesto Isusova groba bilo je poznato i pohod žena na grob odgovara običaju ondašnjeg vremena u židovstvu. 2. Da su novozavjetni pisci imali pred sobom neke dogmatsko-apologetske ciljeve poslužili bi se svjedočanstvom muškaraca, a ne žena, jer one po zakonu nisu mogle nikada posvjedočiti istinu. “Stvaraoci legendi obično ne izmišljaju materijal koji izrijekom odmaže” [23]… 3. Propovijedanje uskrsnuća u Jeruzalemu bilo bi nemoguće da grob uistinu nije bio prazan. 4. Nigdje nema nikakvih tragova da bi bilo tko od Židova poricao činjenicu praznog groba, nego samo njegovo tumačenje u svezi s Isusovim uskrsnućem. Srž rasprave o kojoj svjedoči evanđelje nije bilo pitanje je li grob prazan, nego zašto je prazan (Mt 28,11-15). 5. Marija Magdalena, o kojoj svi evanđeoski izvještaji svjedoče da je prva otkrila prazan grob, bila je u Pracrkvi dobro poznata, i njezino svjedočanstvo moglo se je provjeriti, prema tome zaslužuje povjerenje. I stoga Jakob Kremer zaključuje da povjesničar ne može ozbiljnim razlozima osporavati činjenicu da je Marija Magdalena s još nekim drugim ženama išla nakon prve subote na Isusov grob i da nije našla njegovo tijelo. [24] Prazan grob dobiva svoj smisao samo u svezi s Isusovim uskrsnućem na što ukazuje Kurt Schubert kad veli: “Ako Isusovo uskrsnuće u smislu novozavjetne poruke znači napuštanje prostorno-vremenske dimenzije ovostranosti i ulazak cjelovitog čovjeka u oblik bivovanja koje se može samo kao totaliter aliter označiti. Prazni grob može se – ako hoćemo – shvatiti kao trag u ovostranosti za događaj uskrsnuća” [25]. U praznom grobu J Kremer vidi “znak istovjetnosti Raspetoga i Uskrsnuloga, dodirnu točku između vjere i povijesti, znak uspostave posljednjih vremena” [26], a Franz Mussner jednu vrst mosta iznad otvora koji postoji između Velikog petka i Uskrsa, tjelesnu istovjetnost između Raspetoga i Uskrsnuloga [27]. Pitanje tjelesnosti uskrsnuća je među teolozima veoma zamršeno. Ako ne želimo upasti u neku vrst kristološkog doketizma onda moramo, veli W. Kasper, priznati i tjelesnost Isusova uskrsnunća. Da to shvatimo potrebno je imati na umu što biblijski čovjek misli o tijelu. Tijelo nije grob duše kako su smatrali stari Grci (soma-sema), a niti je počelo zla kako su naučavali gnostici, nego cjelovit čovjek u svom odnosu prema Bogu i svijetu. Tijelo je u isto vrijeme dvozna čna stvarnost kojom se čovjek dijeli, bilo da se dariva ili odjeljuje. Uskrsnućem nestaje na tijelu onoga što nas odjeljuje i ostaje samo ono što nas povezuje. Uskrsnuti prema Ratzingeru znači biti komunikabilan”, sama komunikabilnost. [28] Tjelesnost Isusova uskrsnuća ne želi ništa drugo reći nego da je Isus cijelom svojom osobom ušao u Božju slavu i u isto vrijeme na nov način kao “communio” ostao s nama do svršetka svijeta. Tjelesnim Isusovim uskrsnućem došao je konačno, veli W. Kasper, jedan dio našeg svijeta k Bogu koji je Bog konačno prihvatio [29].     III. ZNAČENJE ISUSOVA USKRSNUĆA   1.Teološka dimenzija Isusova uskrsnuća Novozavjetni spisi govore o Isusovu uskrsnuću, kako smo vidjeli, kao o eshatološkom Božjem djelu, “djelu sile i snage njegove” u kojem se Bog objavio kao Gospodar života i smrti (Ef 1,19s; usp Kol 2,12; Rim 6,4; 8,11; 1Pt 3,18). Ako se događaj Isusova uskrsnuća može usporediti s bilo kojim drugim događajem u povijesti spasenja, onda samo sa stvaranjem ili s Eksodusom. Isusovo uskrsnuće je shvaćeno kao novo stvaranje i novi izlazak s tom razlikom što se ovdje ne radi o oslobođenju čovjeka od povijesnog tiranina, od Faraona, nego o oslobođenju od tiranina povijesti, tj. od grijeha, od smrti i od oca laži, kako Sv. pismo naziva sotonu. Uskrsnuće spada u novozavjetnu definiciju Boga. Pavao ga gotovo u svim svojim poslanicama definira kao onoga “koji oživljuje mrtve” (Rim 4,17), “koji od mrtvih uskrisi Isusa” (Rim 4, 24). „Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8,11). “Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen” (Rim 10,9; vidi: 2Kor 4,14;Gal 1,1; Ef 1,20; Kol 2,12; 1Sol 1,10).To je odsad novo Božje ime koje nadilazi svako drugo u povijesti spasenja. 2. Kristološka dimenzija Isusova uskrsnuća U Isusovu uskrsnuću Bog je djelovao kao pravedni Sudac. O tome govori sv. Petar u prvoj svojoj poslanici: “On (Isus) koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom” (1Petr 2,22-23). Onoga koga su ljudi odbacili i na sramotnu smrt križa osudili Bog je uskrsnućem proglasio nevinim i pravednim (Dj 3,14s), uzvisio ga i darovao mu ime iznad svakog imena (Fil 2,9), postavio ga svojim Sinom (Rim 1,3s). Uskrsnuće je izvorište svih kristoloških naslova kasnije kristologije [30]. 3. Soteriološko-eshatološka dimenzija Isusova uskrsnuća Isusovo uskrsnuće nije samo Božja presuda u korist njegova Sina, nego u isto vrijeme i presuda u korist njegovih protivnika za koje je Sin išao u smrt. Tu misao R. Schwager osvjetljuje prispodobom o zlim vinogradarima (Mk12,1-12) u kojoj je Gospodar vinograda prikazan najprije beskrajno dobar šaljući nakon ubojstva slugu, svog vlastitog sina. Kad su vinogradari ubili i njegova ljubljenog Sina, dobrota se pretvorila u osvetu. Za razliku od gospodara u prispodobi Bog u uskrsnoj presudi djeluje drukčije. Čak ni ubojstvo njegova Sina nije ga izazvalo na osvetu, nego uskrisivši ga šalje ga učenicima koji su se u kritičnom trenutku svrstali u tabor protivnika Božjeg kraljevstva s porukom: “Mir vama” (Lk 24,36; Iv 20,19.26) Uskrsna presuda nije samo naknadna potvrda Isusove poruke nego u sebi sadrži sasvim novi element, ponovno oproštenje onima koji su odbili oproštenje i Sina ubili [31]. Tako se u Isusovu uskrsnuću objavila nova Božja pravednost koja se pokazala kao bezuvjetna milost koja opravdava i kao stvaralačka ljubav prema nepravednima i bezbožnima. O toj novoj Božjoj pravednosti J. Moltmann zanosno piše: “Poruka nove pravednosti, koju eshatološka vjera donosi u svijet, kazuje da krvnik u stvari neće konačno triumfirati nad svojom žrtvom, a i da žrtva neće na kraju slaviti slavlje nad svojim krvnikom. Triumfirat će Onaj koji je umro najprije za žrtvu, a onda i za krvnika i time objavio novu pravednost koja probija pakleni krug mržnje i osvete i stvara od izgubljenih žrtava i krvnika novo čovječanstvo s novom ljudskošću. Tek gdje pravednost postaje stvaralačka i stvara pravo obespravljenima i nepravednima, tek gdje stvaralačka ljubav mijenja mrsko i mržnje vrijedno, tek gdje se rađa novi čovjek koji nije ni potlačen niti tlači, može se govoriti o pravoj revoluciji pravednosti i o Božjoj pravednosti” [32].   Isusovo uskrsnuće ima univerzalno značenje. To nije, kako Moltmann reče, privatni Uskrs za njegov privatni Veliki petak, nego početak i izvor dokidanja univerzalnog Velikog petka, nada koja svijetli prema naprijed u Božju budućnost i baca svjetlo unatrag na polja mrtvih. Nada koja nas ne oslobađa od tog posljednjeg neprijatelja ne zaslužuje da se zove nada. Kršćanstvo pozna individualnu i kolektivnu nadu. Prema Pavlu čovjek i njegov svijet stoje u zajedničkom spletu sudbine i nema otkupljenja čovjeka bez otkupljenja svega stvorenoga. Individualna se nada odnosi na uskrsnuće tijela svakog pojedinog čovjeka, a kolektivna se nada nada oslobođenju svega stvorenja od ništetnih sila, smjera “na život i životne odnose za koje će Bog, a onda i ljudi, moći reći: ‘Gle, sve je veoma dobro: jer sve je postalo novo.’ Smrti više nema. Grijeh je oprošten, zlo nadvladano. Patnja se preobrazila u sreću a suze u klicanje” [33]. Marko Matić, SJ  

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA