PREDSTAVLJAMO




Home Vijesti Uvod u Korizmu – Čista Srijeda
Uvod u Korizmu – Čista Srijeda

Uvod u Korizmu – Čista Srijeda

0

slapIsusu je bilo dosta onih farizeja na
trgovima koji su ubacivali milostinju samo onda kada je bilo puno
svijeta da ih vide koliko i kako ubacuju oni, pravi vjernici.
Jednako kao i za milostinju vrijedi i za molitvu. On je sit dugih resa i
kimanja glavom na javnim mjestima i trgovima. 

«Rabi Shlomo je u srednjem vijeku napisao: «Ako hoćeš uistinu izvaditi čovjeka iz gliba i blata, nemoj se zavaravati da to možeš učiniti iz visine pružajući ruku unesrećenome. Moraš sići ti dolje čitav i sav u blato. Tada ga možeš jedino sa jakim rukama i snagom izvaditi na svijetlo i spasiti ga».

Isus je došao upravo, braćo i sestre, nama u našem ljudskom obliku; nije to dosta pa pristaje dijeliti svu našu ljudsku sudbinu osim grijeha. Prihvaća pustinju, prihvaća napasti, sve samo zato da tebe i mene izvadi iz onoga blata kalnoga. Prihvaća surovost života pustinje, ali je oplemenjuje i kazuje da je pustinja mjesto susreta Boga i čovjeka, mjesto priprave za velike stvari i velike čine.
Stari su Arapi rekli da pustinja Božji vrt. Odatle je, kažu, Gospodin istrijebio sve životinje i udaljio ljude, da pustinja postane mjesto u kojem će Gospodin šetati u miru. Međutim, Gospodin je stvorio pustinju da u pustinju može pozvati svakoga od nas kao što je zvao Izraela, jer pustinja je mjesto velikih događanja oduvijek, pa tako i danas pustinja za mene i tebe mora biti mjesto za našu mirnu šetnju u osami i molitvi gdje ćemo susresti Gospodina u ovom Svetom Korizmenom vremenu.

 Kruh i voda su Božji darovi bez kojih ne možemo živjeti

Zato zaboravimo da će se mnoge stvari dogoditi same po sebe. Možda
mislimo da je dovoljno izmoliti jutarnju i večernju molitvu i da smo na
pravom mjestu. Poslušnost Evanđelju, poslušnost Bogu ne ide sama po
sebi, već našim povlačenjem u pustinju gdje ćemo pobijediti Zloga i
napasti, ali uz toliko patnje, žrtve, bola, ozljeda i uvreda. Naš
kršćanski put nije jedno mirno turističko ili vjersko hodočašće na neko
odredište, već je to trnoviti put pun prepreka i poteškoća. Nemojmo se
toga bojati jer On je s nama da nas izvuče iz poteškoća i da ih s Njime
savladamo. Naš korizmeni put prema uskrsu mora proći preko pustinje.
Kao što Kranjčević veli: Što mi zbori iz očiju suza vruća, bez Golgote
nema Uskrsnuća. Zamolimo ga ponizno i iskreno da nam oprosti naše
grijehe, propuste i mane, te da bude s nama na Kalvariji.
Dakle, na koncu što zaključiti i ponijet u Korizmu?! Vidjeli smo da od
pustinje možemo napraviti rajski vrt, ali i još jaču pustinju. No, ako
želimo pobijediti u pustinji života napasti i Sotonu, ostaje nam da
molitvom zazovemo Gospodina koji je neprestano blizu nas, a da tu svoju
volju da ga želimo, i želimo s Njime biti, potvrdimo molitvom i
pokorom, potvrđenom dobrim djelima, prema Bogu i bratu čovjeku. Onda se
nemamo čega bojati, već s Njime hrabro naprijed.

Čista Srijeda – razmatranje

Danas započinjemo veliko i sveto vrijeme Korizme koje teološki
stručnjaci nazivaju proljećem duše. Nije to vrijeme nekakve prinude ili
patnje ili žalosti. To je vrijeme ozbiljne pripreme za Uskrs, da u nama
stari čovjek kojega želimo zbaciti, ali ne uspijevamo, ne živi više, već
da prepusti mjesto novome čovjeku koji daje mjesto Kristu, te svojim
neprestanim obraćanjem Krista prihvaća. Zato je za vrijeme ovoga svetoga
vremena važnije misliti što Bog traži od mene, nego ono što bih ja
mogao učiniti za njega. Ako budem mislio i tražio što on želi od mene,
onda ću zacijelo ispuniti i onu drugu stranu i ja za njega puno toga
učiniti preko brata čovjeka, živeći s njime moj kršćanski život.
Korizma je svakako četrdeset dana milosti kao što ih je Mojsije imao na
brdu Sinaju kada se spremao sa Gospodinom sklopiti Novi Savez – primiti
Deset Zapovijedi, to je prilika za milost kao što ju je Izrael imao za
četrdeset godina u pustinji pripremajući se ući u Obećanu zemlju, ili
četrdeset dana milosti što ih je imao prorok Ilija idući u susret
Gospodinu na brdo Horeb – trebalo se pripremiti za susret s Gospodinom.
Na koncu to je jednako vrijeme milosti kao što ga je i sam Isus imao
četrdeset dana u pustinji prije nego će započeti svoju
mesijansko-otkupiteljsku zadaću.

 
Isus se povukao 40 dana u pustinju na post i molitvu…

Prije svakoga velikoga putovanja ili čina mora biti i priprema. To je
radio Mojsije, Ilija i sam Isus. To se jednako traži i od nas da se
pripremimo za veliki dan Uskrsa i uskrsnuća. Ne smijemo dopustiti da nam
ovo sveto i veliko vrijeme olako mimo nas prođe.
Zato nam Sveta Crkva danas stavlja ovaj dan pepela da bude kao jedan
ulaz u Korizmu koji će nas pozvati da na poseban način molitvom, postom i
pokorom započnemo ovo sveto vrijeme.
Pepeo nije novi pojam ni u Crkvi ni u Bibliji. On je veoma star, poznat i
popularan. Sam će Abraham u svojoj poniznosti reći da je on samo prah i
pepeo i ništa više. Tako ćemo već u Starom Zavjetu susresti grješnike
kako okajavaju svoje grijehe posipajući se pepelom. To nam svjedoče
Jona, Joel i drugi proroci.
Tako je i u našoj crkvi duga višestoljetna tradicija da se danas vrši
obred pepeljanja – posipanja pepelom i pozivom na obraćenje. Ovo
pozivanje na neprestano obraćenje će imati u Velikoj Suboti svoju
ljepotu da iz pepela prelazimo vatri, vodi i svijetlu. Preko odricanja i
pokore idući za križem dolazimo do života koji nam označuju vatra, voda
i svijetlo.
Uskrs je život. Poniznošću i pokorom na što nas podsjeća pepeo kročimo
prema Uskrsu, prema novom čovjeku. Bez pepela i Korizme nema uskrsnuća.
Golgota je put. Tvoja i moja Golgota je put tvome i mome uskrsnuću.
Gospodin Schafer donosi jednu povijesnu zgodicu u kojoj kaže:
«Aleksandar Makedonski je uobičavao u svojim osvajačkim pohodima pred
gradovima koje je kanio osvojiti zapaliti velike vatre. Te vatre su
gorjele nekoliko dana i noći. Stanovnicima gradova bi poručio da imaju
toliko dugo vremena za razmišljanje koliko budu gorjele njihove vatre.
Iza toga slijedi razaranje i pustošenje grada, ako se ne predomisle.
Kako bi rekao tako bi i učinio. Pošto se ugasila vatra, nestalo je svake
nade za stanovnike toga grada. Na kraljevu zapovijed vojske bi navalile
na grad, sve poubijale koji su se odupirali i tako bi opustošili njihov
grad i zemlju». Vrijeme milosti za njih bi tako isteklo. To je lijepa
zgodica i nama za ovo sveto i veliko vrijeme da pazimo na našu vatru i
na naše vrijeme, je ne znamo hoćemo li imati neko drugo vrijeme ili neku
drugu priliku. Prihvatimo sada ovu i iskoristimo sada ovu.
Prorok Joel četiri stoljeća prije Krista poziva svoj narod na pokoru i
obraćenje. Iz čitanja se vidi da je svakome dosta njegove muke osobne,
ali i veliko zlo sve ih pritišće zajedno. Duga suša je zadala tolike
smrtne udarce i u onako polupustinjskoj zemlji. I ono malo roda što je
urodilo pripalo je skakavcima koji su sve opustošili.
Prorok poziva sve da se okupe i poziva sve – baš sve: stare i djecu,
svećenike i ostale staleže da svi zajedno zatraže oproštenje od Boga.
Prorok zna da je uzrok svemu ovomu jadu to što su se svi oni udaljili od
Boga i odbacili izvršavanje Saveza sklopljenim sa njime na brdu Sinaju.
Dosta je više onih lažnih suza ili nekoga lakoga zavaravajućega posta,
odjeće koja označuje znak žalosti ili pokoje kapi krvi janjeta ili
jareta. Ovo novo obraćenje mora biti iz srca i duše da čovjek čitav
pripada Bogu i da se Bogu vrati. Mora gledati Božju volju i nju
izvršavati svim svojim srcem. Samo će tako moći izbjeći daljna zla i
srdžbu Božju koja ih kažnjava za neposluh i udaljavanja od njega i
njegovih zapovijedi.
On je Božji čovjek i poznaje Boga. Zato ih i poziva da mu se vrate. Nije
on onaj koji znade samo kazniti. On je Bog milosrđa i on ga poznaje kao
takvoga. Zato poziva svoj narod da mu se ovako približe i uvjere u
njegovo milosrđe jer je «On sama milost i milosrđe, spor na srdžbu i
bogat dobrotom» i ne zna drugačije nego praštati.
U Ramakrišni stoji da je jedan mladi monah molio i meditirao na obalama
Gangesa. Kada je nakon nekoga vremena otvorio, oči ugleda škorpiona
kako se duši u vodi. U strahu za njega da se ne utopi, monah siđe do
vode i izvadi škorpiona. Dok ga je vadio on ga bolno ugrize. Monah se
opet predao meditaciji. Kada je ponovno otvorio oči, opet ugleda
škorpiona u vodi. On mirno siđe u rijeku i spasi mu život. Škorpion ga
jednako bolno ujede da je redovnik kriknuo od bola. Vidjevši kako i
treći put škorpionu spašava život, a on ga svaki put bolno ujeda, seljak
koji je sve to promatrao, zaključi monahu: – Zašto pomažeš toj
životinji, kad ti pri tom svaki put nanosi bol!? Monah mirno odgovori: –
Nas dva samo slijedimo svoju narav. U naravi škorpiona je da ujeda, a u
mojoj naravi je da se učim opraštanju.
Ovo je poziv i nama danas u naše jednako nestabilno vrijeme i vrijeme
bremenito velikim problemima poraća i zveckanja i prijetnji novim
ratovima i oružjem. Ali ostaje i jednak lijek i nama kao i slušateljima
proroka Joela da i mi jednako se vratimo Gospodinu i srcem i dušom
prionemo njemu, a ne samo izvanjskim znakovima. Bog nam je poslao Isusa i
on nas poziva da iskoristimo «ovo vrijeme milosti i spasenja» i
iskažemo mu vjeru potvrđenu našom nutrinom i svagdanjim životom, kako
nam i priliči. Oprostimo drugima i znadnimo zatražiti oproštenje biti
ćemo veliki Isusovi sljedbenici.


Napasnik ga je žetoko ometao, ali ga neće pobijediti što i nama poručuje.

«1945. je oslobođen veliki konc-logor Dachau. Logoraši su predvođeni
svojim stražarima i mučiteljima, nosili natpis na prsima: optužnicu
protiv svojih stražara i mučitelja na kojoj je valjalo dopisati imena
onih stražara i mučitelja koji su zatvorenike proganjali, mučili i
ubijali.
Poljski svećenici su istupili naprijed i prošli mimo svojih mučitelja, a
da nisu optužili ni jednoga, nego su klekli pred svakim od njih. Tako
su sebi omogućili novi početak u kojemu nije moglo biti mržnje» (Kratke
priče Bosnar-Vnučec, II.124).
Na sve ovo rečeno dolazi današnji ulomak iz Evanđelja po Mateju koji je
uzet iz Govora na gori. Isus svojim učenicima, apostolima i nama kazuje
kako jedan njegov sljedbenik treba slijediti ovaj put u tri pravca:
prema Bogu ide molitvom, prema bližnjemu milostinjom a prema samome sebi
postom. Nije dovoljno samo naoko činiti ovo i reći da si izvršio ili
izvršavaš što se od tebe traži. Bog nas poznaje i u duši i srcu, njemu
se ne možemo pretvarati i vanjskim znakovima ga zavaravati; njemu moramo
unutarnjim prihvaćanjem i vanjskom potvrdom toga reći da smo njegovi.
To on jasno govori danas, ne može jasnije kada kaže za milostinju – kada
daješ drugome ne sviraj u sve trube da svi vide i da ti plješću. Ako ti
se to dogodi gotovo je propala je milostinja, možeš je tražiti nazad
jer nije postigla svoj učinak kod Boga. Ide dotle jasno da kaže da ruka
od ruke sakrije kada se udjeljuje milostinja drugome da se ne bi
uzoholila i pohvalila drugoj ruci kako je dobro učinila. To će samo Bog
nagraditi i takav dar primiti. Isusu je bilo dosta onih farizeja na
trgovima koji su ubacivali milostinju samo onda kada je bilo puno
svijeta da ih vide koliko i kako ubacuju oni, pravi vjernici.
Jednako kao i za milostinju vrijedi i za molitvu. On je sit dugih resa i
kimanja glavom na javnim mjestima i trgovima. To je molitva što je
odmah primala plaću od ljudi koji su se divili jedni drugima kako
lijepo i dugo mole, a jednako tako i nagrađivali hvalama jedni druge za
svoju ispravnu molitvu. Njegova je zapovijed ići na molitvu koja će
tvoje srce uputiti Bogu, a drugi to ne mora vidjeti, niti nagraditi,
niti pohvaliti. To Gospod vidi i to Gospod prima.
Post je u isto tako jednakom tretmanu. Ako postiš da te drugi vidi
izgladnjela i ispaćena, odnosno smrknuta lica i da se tobom divi ili da
te sažaljeva, priča je završila. Nagradu si dobio. Naprotiv ozari svoje
lice i svečano namaži glavu uljem (gelom) da se sjaji kao i tvoje
radosno lice, jer ti postiš i to Gospod znade i on će to nagraditi.
Ne bismo olako smjeli proći preko ovih riječi upozorenja svima nama, ne
samo danas na početku Korizme i u Korizmu, već cijeloga života. Oholost i
sotona od nas traže da se mi hvalimo i dičimo kako ispravno živimo
bolje od drugih naš kršćanski život, ali rekosmo sotona to traži, pa ako
tako radimo onda smo zaboravili tko smo i što smo. Zato urežimo sebi
poniznost srca koje je vezano s Bogom cijelim bićem i neprestanim
ojačavanjem ove veze. To je ona metanoja i neprestano obraćenje na koje
nas Pavao stalno zove i upozorava.
Prorokov poziv na obraćenje i Isusove upute su danas naš poziv i naš
put. Imamo mi i danas naše suše i skakavce koji nam uništiše sve i
pokradoše odnoseći u svoje moderne bunkere moru ili brdima, ali imamo i
Boga koji je jednako bogat dobrotom i milosrđem kao i u Joelovo vrijeme.
On nas poziva da mu se vratimo i pogledamo našu slabost koja ne može
bez njega. Traži da zavirimo u naša srca i izbacimo iz njih sve što nam
ne priliči i da ostavimo mjesto za njega. To jednako važi za svakoga
koji se zove njegovim imenom i koji ispovijeda da ga slijedi, pa bio om u
politici, gospodarstvu, vojsci, njivi, oltaru ili na bilo kojem drugom
mjestu – u njemu smo svi jedno i tome nam je težiti. Joel je pozvao i
kralja i pismoznanca i svećenika i starca i dijete na duboku i iskrenu
pokoru i dao je nadu u Milosrdnoga Boga svome narodu. I mi danas s Njime
možemo pobijediti i naše skakavce makar nam se činilo da su puno veći
od njihovim. Neka naša molitva, post i pokora, kao i milostinja – briga
za druge budu veće pa će skakavci biti svaki dan manji i sitniji.
U ovom smislu nas čeka obraćenje i prihvaćanje novoga čovjeka u nama
koji će biti Kristov i Krista primiti u svoj stan. U pet crkvenih
zapovijedi stoji stara i lijepa zapovijed da se svake godine najmanje
jednom ispovjedimo, a o Uskrsu pričestimo. Ispovjediti se i pričestiti
za Uskrs ima svoje pravo i puno značenje. Korizmom se pripremimo i to je
najbolji način da dočekamo Uskrs sjedinjeni s Kristom, da postanemo
jedno s njime, odnosno da smo dio Njega.
Slijedimo ova tri načina, tri puta prema Bogu, bližnjemu i sebi kako nas
On uči, onda će naše uskrsno zajedništvo uistinu biti zajedništvo. Moja
ljubav prema drugome u milostinji ili drugom vidu poštovanja mora biti
bez osobnoga interesa i priznanja, utemeljena na evanđelju. Prema Bogu
ne smije moja molitva ići samo riječima koje će se odbrojiti i gotovo.
To mora biti molitva srca i uma, mora biti molitva moga bića koje će je
potvrditi životom. Post je svojevrstan test moje duše i načina da vidim
koliko sam kadar sebi zapovjediti i to izvršiti. Koliko sam jak duhovno
da mogu vladati uistinu sobom i na ovom planu.
Kada bismo mogli uistinu ovo činiti u vlastitom uvjerenju otvarajući
dušu i srce Bogu i bližnjemu, a pomalo zatvarajući svoju bravu
sebičnosti u nama, onda bi to bilo uistinu veliki i značilo da smo na
putu prema Uskrsu, ali ne opet da nam to drugi kažu i potvrde, jer bismo
opet tako svratili svoju farizejsku pozornost na sebe i tako vratili se
na početak. Tada bismo se opet otvorili sebi a zatvorili Bogu i
bližnjemu.
Sve ovo kaže jedno. Treba nam truda i muke. To ne možemo sami. Njegovo je milosrđe veliko i veće od našega grijeha.

fra Franjo Mabić

izbicno.info

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA