Neuspješan završetak pregovora s Medjunarodnim monetarnim fondom
Nedvojbeno se može reći kako bi potpisivanje Stand-by aranžmana s MMF-om predstavljalo kraj samostalne ekonomske politike u ovoj zemlji, ali istodobno i neutralizaciju primjene politike tzv. domaćih „policy makera". Naravno, u tom kontekstu ne može se ne primijetiti kako ovakav scenarij bar s te strane možda i nije loš, posebno, kad se uzme u obzir da domaći kreatori ekonomske politike teško mogu pogledati kolapsu u oči, te stoga i procjenjuju da se u ovoj godini očekuje ekonomski pad aktivnosti od jedva primjetnih -1,5 posto.
Kraj priče o samostalnoj ekonomskoj politici
Ovakve projekcije u najmanju ruku čine se smiješnim, premda su svjesno iznijete od državnih „ekspertnih" skupina, doduše okupljenih uglavnom pod dirigentskom palicom ekonomskih stratega propale planske ekonomije.
U sumornoj ekonomskoj stvarnosti zemlje, koja ionako egzistira na financijskim injekcijama iz inozemstva, pomoć i podrška MMF-a čini se neizostavnom i u krajnjoj liniji neophodnom za prevladavanje recesijskog ekonomskog trenutka. Uzrok neizbježnom ulasku u financijski aranžman s ovom institucijom nije samo nedostatak novca u budžetima, nego i neodgodivo priključenje na financijsku infuziju „pacijenta" zbog negativnog djelovanja vanjskih neravnoteža i deficita, te ranjivosti ekonomije proistekle iz njene zapuštenosti i strukturnih nedostataka. Slikovito rečeno, stalno inzistiranje na novčanim sredstvima iz inozemstva dovelo je do prenaglašene ovisnosti o njima, i u trenucima kad treba vratiti dio pozajmljenog postavlja se pitanje odakle namaknuti sredstva, odnosno na koncu, da li je zemlja već dobrim dijelom prezadužena da bi mogla izdržati bilo kakav povrat sredstava inozemnim povjeriocima.
Grafikon 1: Visoka zaduženost BiH obzirom na slabu potentnost izvoza i ogroman uvoz roba
Odgovor se svakako može ponuditi na način – niti je zemlja premalo zadužena u odnosu na svoje potencijale, a niti je efikasno iskoristila zaduženja iz prethodnih godina. Isto tako, evidentno nije niti dovoljno likvidna i ne može financirati dugove uz ovakav vanjskotrgovinski deficit bez novog priljeva novčanih sredstava iz inozemstva, i to nominiranih u konvertibilnim valutama, kao što su zelene novčanice američkog dolara ili pak euri. Stoga, bez kredita MMF-a, u nemalom iznosu, od čak 1,52 milijarde USD (ili slikovitije tisućupetstotinaidvadeset milijuna američkih dolara) ova bi zemlja doživjela kolaps ili čak bankrot, a i njeni stanovnici dosta sličnu ekonomsku sudbinu, ali ipak s određenim razlikama što je za neku drugu raspravu.
Naime, tijekom proteklih godina spas od ekonomskih poremećaja samo je manjim dijelom dolazio od doznaka iz inozemstva i stranih direktnih ulaganja prilikom privatizacije tvrtki, prije svega, u Republici Srpskoj. S druge strane, deficit je neosporno pokrivan vanjskim kreditima i kapitalom stranih banaka u BiH. Premda će malo tko priznati, ekonomska situacija u zemlji je održavana stabilnom, primarno, kreditima i kapitalom matičnih financijskih institucija sestrinskim bankama u zemlji. Ilustracije radi ovi su krediti na koncu prošle godine dosegli iznos od nevjerojatnih 6,3 milijarde KM, dok je ukupni kapital injektiran u bh. banke ostvario vrijednost od preko 2 milijarde KM. Istodobno, ovaj moment u zemlji uopće nije adekvatno valoriziran o čemu dovoljno govori podatak da o ukupnoj zaduženosti zemlje ili svih njenih rezidenata uopće ne postoje podaci prilagođeni međunarodnim standardima, nego je te podatke moguće u okvirnim iznosima prikupiti samo od stranih institucija.
Grafikon 2: Neprimjereno visok dug prema inozemstvu u odnosu na neto devizne rezerve i uvozni karakter ekonomije
Uz priču o Sporazumu s MMF-om neizbježna su najmanje dva ključna pojma, globalna financijska kriza i globalna ekonomska recesija. I jedan i drugi termin iako se često rabe u istom značenju ipak i nisu istovjetni, te što je još značajnije imaju dvojaki negativan učinak na održavanje bh. ekonomske i financijske stabilnosti. Stoga, treba reći kako se kriza globalnog financijskog sektora odrazila na nemogućnost dobivanja novih bankovnih kreditnih sredstava iz inozemstva, a kako je cijeli sustav zemlje počivao na kreditima došlo je do razvoja negativne spirale u smanjenju domaće potrošnje i svjedoci smo ulaska u deflacijsku zonu. Tako je ekonomski sustav u fazi općeg pada cijena na godišnjoj razini, ne isključivo, ali dobrim dijelom zbog smanjenja kupovne moći stanovništva. Ovo ne bi bio problem kada bi smanjenje kupovne moći bilo kratkoročnog karaktera, ali bliska budućnost nudi sasvim drukčiju sliku stvarnosti. Naime, u zemlji nezaposlenost iznosi preko 40 posto i u narednom razdoblju će neizbježno rasti, a znatan udjel zaposlenih u državnoj administraciji i pad neto plaća od 10 posto u odnosu na 12. mjesec prošle godine, te više nego prepolovljeni izdaci za topli obrok, dovest će do još izraženijeg pada osobne potrošnje, a samim tim i pada realne stope BDP-a najmanje -5 posto u 2009.
Grafikon 3: Kako slikovito izgleda ekonomski pad (engl. SLUMP) kroz prizmu pada prihoda zaposlenih
Nadalje, smanjenje vanjske potražnje za tehnološki nerazvijenim izvoznim bh. proizvodima dovest do produbljivanja pada industrijske proizvodnje s reperkusijama na ionako slab realno ekonomski sektor.
Pored toga, naredno razdoblje sa sobom nosi još izraženije ekonomske neprilike koje će biti obilježene daljnjim padom plaća, rastom nezaposlenosti, što će producirati neodrživost ekonomskog rasta i razvoja. U tom smislu neosporna je činjenica kako samo 723,5 tisuća zaposlenih od 3,8 milijuna stanovnika, ni na koji način neće moći izravno i neizravno osigurati financiranje velikog broja umirovljenika, a još manje izrazito naraslu skupinu korisnika socijalnih primanja. Stoga, prije ili kasnije slijedi novo rezanje socijalnih davanja iz ionako već ispražnjene državne kase. Naravno, u tom kontekstu krivac za sve probleme bit će Međunarodni monetarni fond, što je u svakom slučaju olakšanje i za sve sudionike domaće ekonomske scene.