Dok pogledom milujem već ostarjelog Fendera po glavi mi odzvanjaju rifovi iz kasnih 80-ih i ranih 90-ih koje smo svirali uz tvoj bubanj. Sve je počelo tako nestašno. Bio si dječak s prosjekom 5.0, u školi si lupao po bilježnicama, a kod kuće po loncima, s lakoćom si proizvodio ritam i stvarao glazbu. Spojile su se snaga, volja i neprocjenjiv talent, rezultat je bio neizostavan, izvanredan bubnjar koji se mogao nositi sa svim glazbenim pravcima i usmjerenjima. Sjećam se prve probe u stolarskoj radionici tvojega oca, svirao si na nekoliko kutija za ljepilo i bačvama, ali začudo, zvučalo je dobro. Ritam koji si stvarao palicama vodio je čitav bend, više nije bilo ispadanja iz ritma ni kaskanja. Sve je zvučalo kompaktno, jer tvoja bubnjarska palica bila je i dirigentska. Nakon par mjeseci podrumske svirke po našem malom gradiću naveliko se pričalo o tvojoj vještini i talentu. Nisi tome nikad pridavao pažnju, ostao si samozatajan govoreći samo kroz svoj instrument. Svirao si sve do zadnjeg trena i svi koje si vodio svojom palicom sretni su što su bili dijelom tvog života. Dragi prijatelju, prešavši u zvijezde zvuk tvog bubnja s Pecare davat će ritam nekom novom bendu čiji će zvuci odzvanjati svemirskim prostranstvima. (T.Ć.)