Izložba predstavlja radove dvoje mladih autora: objekte, skulpture, crteže.
Jednu od četiri prostorne kompozicije Karle Ljubičić iz ciklusa Puke sunčane pustinje čine dva istovjetna geometrijska oblika povezana jednoličnom teksturom, osim u području središta forme gdje se odvija istovjetna ali zrcalna predstava, jedna konkavnoga, a druga konveksnoga oblika. Dva elementa čine zatvorenu grupu svojom blizinom, ali i pripadnošću postamentu.
Crtež Petra Mikulića David koncipiran je u obliku infografike, izrađen u vektorskome grafičkome programu te isprintan na pleksiglas ploču.
Kuhinjska ravnala i kutomjeri
Prvi od tri susreta s autorima dogodio se na terasi teniskog kluba u toplo svibanjsko popodne. „Zanima nas samo pravilna umjetnost. Prije svega, ne smije biti ni prevelika ni premalena u odnosu na gledatelja. Ne smije biti ni štetna po njegovo zdravlje. Pravilna umjetnost nas priprema za društvo bez rada i zločina. Ona se uspijeva održati iako više nema neprijatelja.“ Jako sam žedan i s ovim se vrućinama teško nosim. „Pravilna umjetnost veseli majku autora i pronalazi mu djevojku.“ Odlazimo, Karla je podmirila račun novčanicom od pedeset kuna. Novac je dobar način da se nagradi pravilna umjetnost. Petar i Karla u svojoj se praksi vode načelima pravilne umjetnosti.
Sutradan sam ih posjetio u njihovom stanu. U hodniku dva Pony bicikla, u dnevnom boravku TV, razne stvari, veliki stožac presvučen filcom. Na stolu otvorena „Logika“, udžbenik za gimnazije, „Time sadržaj želimo što više uskladiti sa sadašnjim stanjem logike u svijetu“ valovito podcrtano flomasterom. Niz knjiga na prozoru započinje Knobbovom iscrpnom analizom „Projektor u suvremenoj umjetnosti“. Petar zavaljen u fotelji, s laptopom u krilu i nogama na stošcu vidno zabavljen video-igrom, pucnjevi i škripa kočnica tjeraju me na balkon. Pitao sam Karlu o kompoziciji laganih gipsanih masa koju sam ondje pronašao, na podu. „Može! Treba im onda hitno napudrati obraze!“ Iako su to bili probni odljevi balustera od kojih je donedavno namjeravala sagraditi umanjeni Partenon, moju je zabunu upravo shvatila kao prijedlog. Grand Theft Auto, San Andreas, Petar opet krade autobus: „Moram požuriti, dan ovdje traje dvadeset i četiri minute, a svjetlo je najljepše u zoru.“ Poželio je naslikati krajolik Hanky Panky Pointa, brežuljka smještenog na sjeverozapadnoj granici Red Countyja. Pravilna umjetnost ide gdje glazba ne može doprijeti.
Treći dan. Pravilna umjetnost je neodoljiva. Dnevni boravak je ispražnjen, na zidu dvije započete slike. Oštar miris terpentina tjera me na balkon. Na podu još jedna kompozicija, ne viša od mojeg stopala, napudranih obraza. Svaka kompozicija biti će uspostavljena rasporedom djelomičnih odljevaka iz kalupa za baluster. Suzdržanost, repeticija, izbjegnuti označenik. Istovremeno, Karla iznosi i dio svog slikarskog ciklusa pod nazivom „Karla goes abstraction“. Petar ukratko objašnjava: „Prema scenariju video-igre, Hanky Panky Point je često okupljalište mladih, čemu i duguje svoj naziv.“ Jutarnja svjetlost kodirana u game engineu, virtualna rosa, nalet vjetra iz donjeg desnog kuta ekrana, ulje na platnu, pejzaž. Sutra, pak, Petar želi naslikati samojeda u travi.
Već sam bio pred zgradom, na putu prema autu, kad sam se sjetio. Pozvonio sam na parlafon: „A koji je naziv izložbe?“ Nakon kratke tišine, glas: „Kuhinjska ravnala i kutomjeri.“
Branko Krstić Ceh
BIOGRAFIJE
Karla Ljubičić
Rođena 6. lipnja 1989. godine u Zadru. 2008. maturirala u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Iste godine upisala kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru. 2011./2012. školovanje nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala u lipnju 2014. godine u klasi N. Bilića.
Dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Mostaru 2008./2009. te Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012./2013. godine.
Petar Mikulić
Rođen 8.11.1989. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina. 2008. maturirao u Gimnaziji fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu. Magistrirao na odsjeku slikarstva Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 2014. godine u klasi prof. Igora Rončevića. Živi i radi u Zagrebu.
”Htjeli smo se poigrati, htjeli smo da bude veselo, da ima nekog sadržaja za vidit. Mi se bavimo pravilnom umjetnošću, tako ju nazivamo – pravilna umjetnost. Mislim da se nipošto ne smije izražavati težina, već samo lakoća kroz pravilnu umjetnost,” rekao je Petar Mikulić.
vrelo www.sczg.unizg.hr