Novi britanski ministar vanjskih poslova Velike Britanije William Hague najavio je da će nova britanska Vlada snažno podržavati daljnje proširenje Europske unije na tzv. zapadni Balkan i Tursku, te da će se zauzimati za sankcije protiv onih političara koji budu radili na slabljenju države Bosne i Hercegovine. Ovakve najave, same po sebi, nisu ništa novo. Naprotiv, one su u potpunom suglasju sa stoljetnom britanskom strategijom koju je najbolje oslikao nekadašnji kolonijalni ministar i premijer u službi „njenog Visočanstva", Sir Winston Churchill kada je kazao: "Engleska nema neprijatelje ni prijatelje, Engleska ima samo svoje interese".

Upravo u ovoj izjavi Winstona Churchilla sadržana je stoljetna strategija službenog Londona, dočim su savezništva, ideologije, pučevi, diplomatske inicijative i ratovi, kao i aktualna borba protiv terorizma, samo pojedinačni mehanizmi za uspješno realiziranje britanske strategije, koju je nekadašnji britanski premijer tako dobro opisao. Pady Ashdown, nekadašnji čelni čovjek OHR-a u BiH, posljednjih nekoliko mjeseci provodi nekoliko diplomatsko-medijskih inicijativa koje imaju za cilj stvaranje povoljnih preduvjeta za imenovanje posebnog izaslanika EU-a za europski jugo-istok, odnosno za tzv. zapadni Balkan.

Analizirajući ove najave moglo bi se zaključiti kako britanska vlada
pokazuje nastojanja u realiziranju svojih geostrateških interesa kroz
sustav Europske unije. Međutim, pažljivijim promatračima političkih
gibanja svakako nisu promakle niti određene aktivnosti turske
diplomacije u posljednjih pola godine, i upravo te inicijative pokazuju
stratešku odlučnost Velike Britanije da i dalje ostane najutjecajnijim
međunarodnim igračem u području euro-azije.

Turski šef diplomacije Ahmet Davutoglu u posljednjih je pola godine
središnja figura diplomatskih aktivnosti koje je službena Ankara u
posljednjih pola mjeseci uperila prema Beogradu, Zagrebu i Sarajevu.
Detalji o razgovorima koje je Ahmet Davutoglu u nekoliko navrata vodio
sa Gordanom Jandrokovićem, Vukom Jeremićem i Svenom Alkalajom nisu
poznati javnosti.

Međutim, izjava šefa turske diplomacije daju naslutiti ponešto i o
prešućenim detaljima s ovih bilateralnih i multilateralnih sastanaka.
„Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji istok, zajedno s Turskom, centrom
svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi
ćemo to postići": – rekao je turski šef diplomacije.

Euro i Turska – britanski „trojanci" za razgradnju EU-a

Od samog stvaranja EU-a pojedini analitičari upućuju na tezu kako je
britanska uloga u tom procesu iznimno dvojbena i netransparentna.
Posebno su se te teze pokazale točnima u trenucima kada je službeni
London, zajedno sa Švedskom i Danskom, odbio ulazak u Eurozonu.
Opravdanost tih teza pokazala se točnima i u slučaju
gospodarsko-financijske krize koja je zahvatila Grčku i neke druge
članice Eurozone. U situacije kada Njemačka i Francuska biju bitku za
očuvanje eura, a time i opstanka Europske unije, Velika Britanija
pokreće snažnu diplomatsku aktivnost na krajnjem jugo-istoku Europe.

Glavni anglo-američki regionalni partner u toj diplomatsko-obavještajnoj
igri je Turska. Gospodarska kriza koja je, slučajno ili namjerno,
upravo u trenucima pokretanja ove inicijative zahvatila Grčku, umnogome
je olakšala tursku poziciju i širenje njenog utjecaja do krajnjih
zapadnih granica nekadašnjeg otomanskog imperija. U takvoj situaciju
Velika Britanija i dalje nastavlja dvostruku igru. S jedne strane
zagovara prijem Turske u Europsku uniju, dok istodobno izdašno pomaže
turska nastojanja u ostvarivanju vlastite dominacije u jugo-istočnoj
Europi, Kavkazu i Srednjem istoku. U uspjehu bilo kojeg od ova dva
scenarija Velika Britanija će, uz snažnu potporu SAD-a, ostvariti punu
dominaciju u ovom djelu svijeta.

Drugi vrlo snažan regionalni igrač preko koga anglo-američki stratezi u
budućnosti računaju primijeniti strategiju uređenja tzv. zapadnog
Balkana je Rusija, čiji interesi i nazočnost u ovom djelu svijeta nisu
nikakva novost. Pažljivijom analizom ruskih diplomatskih aktivnosti,
vođenih u proteklih šest mjeseci, doći ćemo do zaključka kako su te
aktivnosti podudarne s aktivnostima koje su na ovome prostoru, u istom
tom razdoblju, vodile Turska i Velika Britanija.

Za površnije poznavatelje današnjih odnosa u svijetu ovo se zasigurno
čini kao scenarij nekakvog prosječnog špijunskog trilera. Međutim,
boljim poznavateljima anglo-američke strategije za 21. stoljeće, koja
predviđa inauguraciju desetak regionalnih sila i ulogu SAD-a i Velike
Britanije kao globalnih igrača, ova raščlamba djeluje sasvim drugačije

Hrvati u BiH kao kolateralna šteta

Prema analizama obavještajnih zajednica većine zapadnih zemalja
srpsko-hrvatski odnosi, kao i unutarnje slabosti u BiH i Makedoniji,
najveće su neuralgične točke na prostoru tzv. zapadnog Balkana. Pitanje
hrvatsko-srpskih odnosa, kao što danas nedvojbeno vidimo, otpočelo se
rješavati kroz aktivnosti Ive Sanadera, a nastavljeno je kroz aktivnosti
Jadranke Kosor i poglavito Ive Josipovića. Pitanje BiH i Makedonije,
gledano civilizacijski, pokušava se predstaviti i kao pitanje odnosa
pravoslavlja i islamskog svijeta, pri čemu se pola milijuna Hrvata, koji
žive u BiH, na sve načine pokušava dovesti u situaciju da se,
ostavljeni od svih, „bave sami sobom i svojim problemima".

Zahvaljujući slabljenju Grčke pozicije u međunarodnim odnosima i
rusko-turskom utjecaju, rješavanje problema između Makedonaca i albanske
nacionalne manjine u ovoj državi čine se sasvim izglednim rješenjem.
Istodobno, pitanje budućnosti BiH i dalje ostaje jedno od najsloženijih
pitanja u ovom djelu svijeta. Naravno, to pitanje bilo bi lako rješivo
kad bi temeljno načelo na putu njegovog rješavanja bila pravednost i
uvažavanje činjenica. Međutim, zahvaljujući nepravednom Daytonskom
sporazumu tri su naroda, koja žive u BiH, „strpana" u dva entiteta, što
je već tada bilo jasan znak kojim se pravcem procesi žele u budućnosti
voditi.

Sve revizije Daytonskog sporazuma, koje su se dogodile u posljednjih
petnaest godina, bile su na tragu „cementiranja" podjele BiH između
Bošnjaka i Srba, što je u konačnici i dovelo do stanja kakvo danas
imamo. Na istom tom tragu bili su i tzv. „travanjski" i „butmirski"
paket ustavnih promjena, koje je pokušavala nametnuti tzv. međunarodna
zajednica. I jedan i drugi, nedvojbeno je, imali su za konačni cilj
izgradnju takve ustavne arhitekture kojom bi Daytonska rješenja bila
pretvorena u trajnu srpsko-bošnjačku nagodbu o budućnosti BiH.

Inicijative oko novog paketa ustavnih promjena, koje se najavljuju nakon
listopadskih izbora, na potpuno su istom tragu kao i sve dosadašnje. I
unatoč britansko-španjolskim najavama o transformaciji BiH u građansku
državu, takvo se rješenje ne čini ni malo izglednim. Promatračima
međunarodnih prilika puno se izglednijim čine rusko-turska nastojanja o
postizanju konsenzusa koja u konačnici mogu dovesti i do
bošnjačko-srpske nagodbe.

U jednoj ovakvoj nagodbi hrvatski narod u BiH bio bi kolateralna šteta.
Ovakvo što čini se mogućim iz nekoliko razloga, a poglavito zbog
činjenice što hrvatski narod u BiH u ovoj diplomatskoj utakmici uopće
nema strateškog saveznika koji bi se založio za njegove interese, niti
ima suglasja njegovih političkih vođa po pitanju izbora tog strateškog
partnera. Čvrst diplomatski oslonac hrvatskog naroda u BiH nije, dakako,
niti Republika Hrvatska, čiji su čelnici, pod silom različitih
međunarodnih pritisaka i ucjena, u posljednjih desetak godina napravili
ogroman strateški odmak od svojih sunarodnjaka koji žive u susjednoj
državi.

Neshvatljivo i potpuno nerazumljivo djeluje hrvatska nacionalna
strategija u posljednjem desetljeću. Ta strategija bez strategije,
počevši od Račana i Mesića, preko Ive Sanadera, do današnjeg Josipovića i
Kosorice, hrvatskom narodu u BiH odašilje poruke da svoja prava potraže
u Sarajevu.

Istodobno turski šef diplomacije Ahmet Davutoglu poručuje: – „Mi želimo
novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima,
ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio
otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan…"

Tursko zalaganje na „otomanskom Balkanu" na ovome se ne zaustavlja

Naime, najava da će dva turska ratna broda, a riječ je o fregatama Kemal
Reis i Giresun, uskoro uploviti u Neumski zaljev, izazvala je
negodovanje Hrvata Neuma i čitave Hercegovine. Ovo se tumači ne samo kao
pritisak na hrvatski narod u BiH nego i kao pokušaj uništavanja
turističkih potencijala ovog djela Hercegovine, što bi u konačnici
dovelo do izgradnje bošnjačko-turske luke u ovom malom mjestu na
Jadranu, isključivo naseljenom Hrvatima.

Pojedincima koji se bave geopolitikom poznati su bošnjački ratni i
mirnodopski geopolitički planovi, ka i uloga Neuma u tim planovima.
Stoga se ne može niti očekivati da predsjedavajući Predsjedništva BiH
ili njegova „produžena ruka" i šef BiH diplomacije Sven Alkalaj upute
diplomatsku notu Ahmet Davutoglu zbog ovog incidenta.

Međutim, to bi mogla već sada učiniti Republika Hrvatska, kojoj tursko
ratno brodovlje u jeku turističke sezone nije nikakva turistička
reklama. Na žalost, to se neće dogoditi.

U posljednjih nekoliko dana od strane EU diplomata Hrvatskoj dolaze nove
ucjene vezane, uz ostalo, i za navodno uređivanje granice sa BiH. Te
poruke analitičari su prepoznali kao otvaranje pitanja Neuma i
Silajdžićevih teritorijalnih zahtjeva u Pelješkom kanalu i navodnim
teritorijalnim vodama BiH.

Je li ova hrvatska šutnja zapravo znak da je i Republika Hrvatska
otvoreni strateški partner Turske u realiziranju Davutogluovih izjava o
ponovnoj uspostavi otomanskog Balkana ?

Ilija Zovko