PREDSTAVLJAMO




Home Povijest Svjedočenje: Progon časnih sestara u Dubrovniku
Svjedočenje: Progon časnih sestara u Dubrovniku

Svjedočenje: Progon časnih sestara u Dubrovniku

0

dance_dubrovnikBilo je to 1953. početkom studenoga u noćnim satima, čuje se lupetanje na vratima samostana na Dančama. Čuje se: »Otvorite, ovdje narodna vlast!" I voditeljica časnih sestara novakinja s. Margarita Milin je otvorila vrata. Ima što vidjeti. Dvojica milicionara s puškama u ruci naređuju : »Neka odmah pođu s nama tri časne sestre: s. Klara Benović Matina (1936.); s. Bonifacija Vlašić Paškina (1937.) i s. Julijana Sablje Ivanova (1937.).

Budući da smo sve tri bile maloljetne, ispod 18 godina, naša voditeljica s. Margarita nije dala da mi idemo same s milicijom, tražila je da s nama ide jedna starija sestra. I, na naše iznenađenje dozvolili su da pođe s nama starija sestra.

Crkva i samostan na Dančama

Nas tri smo prije par mjeseci ušle u novicijat, imale smo na
sebi redovničko odijelo. Doveli su nas u Milicijsku stanicu i tu smo
čekali jutro, kada u 5 sati polazi »Ćiro« za Trebinje. U vagonu smo same
mi četiri i jedan milicionar. Mi, svaka za se molimo krunicu , a on
samo bulji u nas i čudi se, što to mi držimo u rukama. U Trebinju smo
ostale tri dana na kojekakvim ispitivanjima. I nakon tri dana starijoj
sestri , koja nas je pratila, naredili su da ide u Dubrovnik, a da mi
ostanemo. Ova tri dana su nam bila mučenička: bez kreveta, sjedili smo
cijele noći na podu, ali Bog nam je davao snagu.

Dnevno su nas po
tri puta ispitivali o svemu i svačemu. Hrana loša, malo kruha i čaja .
Nagovarali, prijetili, da to sa sebe bacimo (habit). Da će nas oni
školovati, odgajati u pravom narodnom duhu . Mi smo se smijale , a s.
Bonifacija im reče : »U moga Paške i Lucije (roditelja) ima još djece,
pa ih vi školujte i plaćajte, a nas ostavite na miru, mi svoje imamo.«
Putovanje se nastavilo, vozi »Ći ro« , rekoše nam prema Mostaru, preko
Ravnog, Gabele, Čapljine …

Iz Mostara nas s nekim starim
prašnjavim autobusom voze na Posušje. Sjedile smo na zadnjim sjedištima,
s nama naš » anđeo čuvar- s puškom u ruci , a petokrakom na čelu.
Zabranjeno nam je razgovarati, a mi krunicu u ruke i molimo.

U Širokom Brijegu

Na
Širokom Brijegu smo stali kod tržnice. Mali odmor, ali nama ne daju
izići. Vidio narod časne sestre u autobusu, okupili se oko nas,
pozdravljaju nas kroz prozor, mašu rukama. Jedna mlađa žena ulazi na
prvi ulaz, zadnja su bila zatvorena da mi ne bi pobjegle, donosi nam
jabuka, krušaka, keksa i bocu soka. Nazvali smo je Veronikom koja je
Isusu donijela rubac, a ona nama voća za osvježenje. Kako bi je sada
nagradila kad bih je vidjela .

Autobus kreće; govore ide se na
Posušje. Nitko na Dančama ne zna što se s nama događa. U Posušju su nas
strpali u neku prostoriju i po čelo isto, kao i u Trebinju, ispitivanje,
pa čak i naređenje da moramo ovu robu baciti, dat će nam oni pravu robu
i udat ćemo vas… Mi se samo smijemo: „Vi ćete nam naći momke, a u nas
sama cura traži momka", veli im smijući se s. Bonifacija.

I nakon
12 dana tumaranja po Trebinju, Mostaru, Posušju jedno jutro rekoše:
»ldite kući!" Bože moj, kuda ćemo. Preko brda, na Batin, ne znamo put i
pomalo pada i kiša. Odlučile smo ići cestom prema Gorici, preko Galića
Brista. Stvari smo nosile u jednoj košari, ali Bog nam je poslao dobrog
čovjeka s autom, koji nam je uzeo košaru, i rekli mu da je ostavi kod
sestre, od časne sestre Julijane, koja je udana u Goricu. Donio čovjek i
veli: »Od Galića Brista idu tri časne sestre, i ovo su mi dali da
ostavim kod tebe.«

Počeo padati snijeg , hladno, dan kratak a mi
gladne. Svijet izišao pred nas u Vrtopac, pozdravljaju , pitaju… Svi
se u kući iznenadili kad smo banuli na vrata. Nitko za nas nije znao
gdje smo, ni roditelji ni u Dubrovniku. Naredil su nam da se moramo
javljati Udbi , ali tko će ići u Posušje…Tada su odredili tko će nas
svaki dan obilaziti, jesmo li na svome mjestu , kod roditelja, da nismo
pobjegle u Dubrovnik. Kod kuće smo ostale dvanaest dana. Jedno jutro
rekoše nam; »ldite, ali kad se dozovete pameti, dođite i mi ćemo vas
prirniti." Hoćemo, čekajte nas – rekosmo sve tri zajedno. Mi smo tek kod
kuće doznali da je Udba svaki dan naše roditeIje pozivala na
saslušanje, da moraju nas vratiti iz samostana. Pa kad mi počesmo
govoriti svoje muke, mater udarila u plač.

Iz Sovića autobusom u
Čapljinu, te »Ćirorn" – u Dubrovnik. Dočekale nas časne sestre i od
radosti one i mi plačemo. Naša voditeljica č . s. Margarita nam govori:
»kako su vas odveli prije 22 dana, ja sam svaki dan postila o kruhu i
vodi , i u kape li na golim koljenima molila Boga, da vam da snage.«

I
dano nam je. Evo, s. Julijana je umrla prije par godina, a s.
Bonifacija u ovoj godini. Na sprovodu s. Bonifacije 24 . siječnja 2011 .
g. naša časna majka s. Ružica Barić u posmrtnom govoru je rekla naša
progonstva od Udbe, čemu su se mnogi iznenadili.

Dobro je
pripomenuti da je Udba samo nas iz općine Posušje, a Sovići i Gorica su
bili pod tom općinom, pozivale, saslušavale nas i časne Anćele s Pila. I
njih su vozikali do Trebinja i Posušja. Hvala dragom Bogu da smo i mi
mogli trpjeti za Boga.

»Ništa ne može učinit i svećenika i časnu sestru toliko popularnima kao malo progonstva" (Jonathan Swift) .

www.hrsvijet.net

SAZNAJ VIŠE




AKCIJA